Vjenceslav Richter rođen je 08. travnja. 1917. godine u Donjoj Drenovi, mjestu pokraj Svetog Ivana Zeline. Svoje rano djetinjstvo i osnovno školstvo završio je u Omilju, naselju koje gravitira Drenovi, gdje mu je otac, Ivan Richter bio ravnajući učitelj. Osnovnu školu u Omilju pohađa od 1923/4. godine, sve do 1928. godine, kada upisuje Državnu Prvu realnu mušku gimnaziju u Zagrebu.
Nakon realne gimnazije Richter upisuje tehnički fakultet u Zagrebu. Već u svojim ranim dvadesetim godinama, između 1937. i 1941. godine Richter prati događanja u Europi, posebice na polju razvoja dizajna. Preko časopisa upoznaje se sa radom i djelovanjem ruskih konstruktivista, te ostvarenjima njemačke ekspresionističke arhitekture. Strast za stvaranjem, pomicanjem granica i shvaćanja arhitekture te potrebe da se ista prikaže u svojoj cijelosti, vodila ga je cijeli život, prožimajući ne samo arhitektonska ostvarenja, već i radove iz područja likovnosti.
Dok je bio polazio I. realnu gimnaziju Richter je bio član Udruženja tjelesnog vježbanja (UTV), koji je u svojem programu razvijao atletiku i rukomet. Sam Richter bio je član rukometne reprezentacije koja je 1935/36 osvojila prvo srednjoškolsko prvenstvo grada Zagreba. Te iste godine UTV je nastupao i na omladinskom rukometnom kampu za vrijeme održavanja Olimpijskih igara u Berlinu. Odigrane su tri utakmice s odgovarajućim momčadima berlinskih srednjih škola. Dvije pobjede i jedan neriješen rezultat (13:9, 9:8 i 9:9) bili su prvi međunarodni uspjesi mladog zagrebačkog rukometa.
Tijekom studentskih dana Vjenceslav Richter angažira se u omladinskom pokretu otpora. Vrlo je zanimljiva i crtica iz njegova života iz godine 1943. kada je bio uhapšen kao ilegalac i simpatizer Narodnooslobodilačkog pokreta. U to vrijeme kao kompromitirani ljevičar sakriva se u Omilje, gdje mu je brat bio ravnajući učitelj. Ovdje sa još dvojicom drugova gradi, pokreče i djeluje unutar ilegalne tiskare, te potpomaže NOB. Štamparija je u srpnju 1943. provaljena, a Vjenceslav Richter biva uhapšen i ranjen tijekom pokušaja bijega. Zbog rane u koljenu nekoliko mjeseci provodi u bolnici, nakon koje uz pomoć poznanika odlazi u Austriju. Tamo ponovno bila zarobljen od strane Gesapo-a, te je pušten tek nakon oslobađanja Europe.
Povratkom u Zagreb nastavlja studij, te vrlo rano počinje stvarati neka od najvažnijih arhitektonskih projekata. Godine 1947. izrađuje prvi izložbeni paviljon i to Jugoslavenski paviljon u Trstu. Godinu dana ranije Richter upoznaje prilikom uređenja hotela „Slavija“ u Opatiji Ivana Picelja, godinu nakon preko Picelja Richter upoznaje i Aleksandra Srneca. Ova trojica umjetnika 1948. godine zajedno rade na „Izložbi knjiga NR Hrvatske“ u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Ovom izložbom započinje suradnja koja će izroditi osnivanjem grupe „EXAT 51“. Richter kao jedan od osnivača te grupe ujedno je i pisac njenog manifesta.
Između 1953 i 1956. godine Vjenceslav Richter radi na brojnim natječajima i projektima, te izrađuje brojne paviljone na svjetskim izložbama. Upravo su paviljoni omogućili Richteru stvaranje cjelovitih oblikovanih provedbi: od plastično prostornog koncepta izložbenog paviljona do elemenata vizualizacije sadržaja izložbe. Projektirao je jugoslavenske paviljone na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu (1958.), na izložbi u Torinu (1961), Triennalu u Milanu (1964.), Montrealu (1967.) zatim pogon tvornice „Saponia“ u Osijeku (1960, zajedno sa J. Tešijom), kompleks ugostiteljske i turističke škole u Dubrovniku (1962.-63.). Osim ovih projekata prihvaćene su mu i ideje za Muzej Revolucije u Beogradu (1961.-67.), Historijski Muzej u Skopju (1964.), projekt Muzeja Revolucije u Krapini (1966.), projekt katoličke crkve u Bibinju kraj Zadra (1966.), unutrašnje uređenje knjižare Naprijed (1958.) i knjižnice Bogdana Ogrizovića (1961.),te mnogi drugi projekti uključujući i nekoliko privatnih kuća.
Vjenceslav Richter umire u Zagrebu 02. prosinca 2002. godine u 85 godini života. Danas se dio njegove zbirke nalazi unutar vile na Vrhovcu 38.