Sv. Ivan Zelina je tokom svojih 8 stoljeća pisane povijesti imala vrlo burnu povijest kao malo koje mjesto. Zelina je prvo u 12. i 13. stoljeću bila biskupski posjed. Zatim 1328. g. postaje slobodno kraljevsko trgovište, koje se polako gubi u 16. stoljeću. U doba turskih provala, 16. i prva polovina 17. stoljeća naselja gotovo da nema, a obrtnici se uopće ne spominju. Tek u 18. stoljeću kreće jači razvoj obrtništva, trgovine, povećava se broj stanovnika. U 19. stoljeću Sv. Ivan Zelina postaje sjedište kotara što potiče jači razvoj mjesta.
Cijelo to vrijeme vinogradarstvo i vinarstvo su konstanta, znatan dio stanovništva živi od trgovine vinom. Postoje brojni zapisi o prodaji vina iz sela oko Sv. Ivana na zagrebačkom Gradecu i Kaptolu, od 15. stoljeća nadalje. Također postoje porezne knjige (bilo kraljevskog poreza, bilo vlastelina) o prikupljanju vinske daće (poreza). Velika proizvodnja vina s jedne strane, te položaj Sv. Ivana Zeline na strateškom mjestu, na pola puta između Zagreba i Varaždina uvjetovali su izuzetno veliki porast broja gostionica, krčmi i svratišta uzduž glavne ceste. Trebamo znati da se prije pojave automobila putovalo znatno sporije. Varaždinci, Međimurci i Podravci koji su u Zagreb išli prodavati svoje proizvode, morali su u Sv. Ivanu ili njegovoj okolici prenoćiti i odmoriti konje, kako bi drugog dana došli u Zagreb. Seljaci iz okolice koji su dolazili obaviti neki posao, potkovati konje ili nešto kupiti, također su se u Sv. Ivanu Zelini zadržali dovoljno dugo da posjete jednu od gostionica zbog osvježenja i druženja. Tako je krajem 19. i početkom 20 stoljeća broj gostionica i krčmi u Sv. Ivanu dosegnuo rekordan broj te se kretao između 20 i 25. Ako se procjenjuje da je tada svaka druga kuća u Sv. Ivanu bila obrtnička, tada možemo zaključiti da je svaka treća kuća na svetoivanjskom bregu bila krčma ili gostionica. Nije poznato da se bilo koje mjesto u ovom dijelu Hrvatske moglo pohvaliti sa tolikim brojem gostionica i krčmi na tako malom prostoru.
Tko su bili vlasnici svetoivanjskih gostionica i krčmi? Jednim dijelom to su bili bogati seljaci koji su imali vrlo veliku proizvodnju vina (npr. Dananić iz Velike Gore, Grošinić iz Orešja Gornjeg), zatim bogati zemljoposjednici (npr. Antolković Franjo), mesari koji su uz mesnicu otvorili i gostionicu (npr. Posuda), postolari (npr. Starjački) ili trgovci mješovite robe (npr. Valentaković, Antolković).
Koje su se količine vina i ostalog pića prodavale u tim gostionicama i krčmama? Postoje podaci za krčmu Stjepana Habuzina – Mukice iz kojih se vidi da je u krčmi 1935. godine prodano: 35 hektolitara vina, 400 litara mošta, 576 litara rakije, bermeta i ostale žestice.
Također postoje podaci o otkupu vina od seljaka iz okolice Sv. Ivana Zeline u 1938./39. godini. Svetoivanjska zadruga je od njih otkupila 860 hektolitara vina.
Pažić Milan st. u svojoj knjizi Općina nutarnji Sv. Ivan Zelina iznosi podatak da u općini ima 176 rali i 953 hvata vinograda, te se procjenjuje da proizvodnja na toj površini iznosi 4.500 hektolitara prvorazrednog vina.
Velike zasluge za kvalitetan uzgoj vinograda, kao i za vinarstvo pripadaju donjozelinskom župniku Dragutinu Stražimiru, autoru prve suvremene knjige o vinogradarstvu u Hrvatskoj. Njegov uporan, dugogodišnji rad na edukaciji i prosvjetiteljstvu seljaka, doista je imao vrlo dobre rezultate. Također je poticao vinogradare i vinare da izlažu svoje vino, da se natječu u postizanju što bolje kvalitete.
Tokom svog života organizirao je brojne izložbe vina, a njegova ostavština ogleda se u tome da izložbe vina i danas još uvijek žive u Sv. Ivanu Zelini.
S druge strane, ostavština Dragutina Stražimira ogleda se i u brojnim tradicijama i običajima koje je kultura pijenja i druženja podarila svetoivanjskom kraju. Bilo je poznato da je Stražimir bio društven čovjek, te se znao proveseliti sa sebi sličnima, kako svećenicima, tako i drugim uglednim suvremenicima, o čemu postoje brojne priče.
Doba je to kada vesela društva pri punom stolu i pri dobroj vinskoj kapljici rado prihvaćaju Križevačke štatute kao obrazac ponašanja. Križevački štatuti propisuju ceremonijal ponašanja, uvode zaduženja za pojedine članove društva, a najvažnije je da propisuju veselje. Jer bez veselja, dobrog vina i pjesme, sve to nema smisla. To su Svetoivanjci vrlo brzo dobro shvatili i potrudili se da za svaku prigodno događanje bude veselja, dobrog vina i pjesme.
U svakoj generaciji Svetoivanjaca uvijek je bilo pojedinaca koji su se isticali u društvenom životu. Stražimir i društvo uvijek su imali dostojne nasljednike. Ovo je knjiga koja govori o tim ljudima, nasljednicima Stražimira, nositeljima vinskih tradicija i običaja, štovateljima vinskih svetaca. Zahvaljujući njima se preko Martinjskih pajdaša, Hrvatskog pjevačkog društva Zelina, Dobrovoljnog vatrogasnog društva Zelina, vinskih i mnogih drugih udruga unosi veselje, društvenost, tradicija i običaji u kleti i domove Svetivanjaca. Zahvaljujući njima se brijeg na kojem se nalazi Sv. Ivan Zelina, s ponosom može nazvati Veseli svetoivanjski breg.