Spomendan pogubljenja grofa Zrinskog i Frankopana

Povijest obitelji Zrinski i Frankopan

Plemićka obitelj Zrinski uzdigla se do najmoćnije hrvatske velikaške obitelji, te se na toj poziciji zadržala sve do neuspjele protuhabsburške zavjere 1671. godine. Njihovi posjedi su se protezali od Međimurja središnjom Hrvatskom do sjevernog Hrvatskog primorja, te su zahvaljujući njima bili najveći zemljoposjednici među hrvatskim plemstvom.

Tijekom svoje povijesti članovi obitelji Zrinski obnašali su neke od najviših političkih i vojnih funkcija u Ugarsko – hrvatskom Kraljevstvu. Isto tako su bili i dio nadnacionalne elite Habsburške monarhije, pripadali su krugu obitelji koje su imale plemićki status u više država Monarhije.

Zrinski su ogranak plemićkog roda Bribirskih, poznatijih pod imenom Šubići. Početak 13. st. bilo je razdoblje daljnjeg jačanja vodećih članova roda, a vrhunac moći rod doseže krajem 13. i u prvim desetljećima 14. st.

Utemeljitelj ogranka bio je Grgur II. Bribirski, koji je 31. srpnja 1347. u ime maloljetnoga nećaka Jurja III. (1346.–1361.) predao kralju Ludoviku I. Anžuvincu Ostrovicu s Lučkom županijom u zamjenu za ''utvrdu zvanu Zrin u zemlji Slavoniji'', čime je utemeljena obitelj knezova Zrinskih, a Juraj III. je prvi nosio prezime Zrinski.

Jurja III. naslijedio je Pavao III. (1357.-1410.) kojem je pošlo za rukom proširiti obiteljske posjede i prenijeti ih sinovima Petru I. (1400.-1440.) i Nikoli I. (?-1439.). Njegov sin Petar II. (1435.-1493.) je 1463. godine od Matije Korvina dobio kraljevsku povlasticu zahvaljujući kojoj je mogao kopati rude na svojim posjedima bez plaćanja daće.  Nikol III. (1489.-1534.) pošlo je za rukom sklopiti povoljan nasljedni ugovor, oženivši Jelenu Karlović kćerku uglednog plemića Ivana Karlovića i nakon njegove smrti naslijedio je posjede koji su daleko nadmašivali posjede Zrinskih. Za vrijeme sinova Nikole III., Nikole IV. (1508.–1566.) i Ivana (?–1541.) započinje razdoblje stalne protuosmanske borbe Zrinskih. Kao i njegov otac Nikola IV. nastavio je podupirati Ferdinanda I. Habsburškog.

Veduta utvrde Čakovec u vrijeme Zrinskih (Johann Ledentu, 1639.)

Život slavnog Nikole Sigetskog bio je obilježen stalnim borbama protiv Osmanlijama, koje su okončale na dramatičan način u opsadi Sigeta. Opsadu utvrde koju je branio Nikola IV. predvodio je sam Sulejman Veličanstveni, a izvještaji sa sigetskog ratišta pronosili su se Europom. Ratne zasluge pridonijele su da 1543. g. bude imenovanom banom. Bansku čast je zadržao do 1556. g. kada se svojevoljno povlači. Ujesen 1557. g. postao je jedan od najvećih uglednika Kraljevine Ugarske – rizničar. Godine 1563. na skupštini u Požunu povjerena mu je najveća čast u Kraljevini Ugarskoj, čast palatina.

Kao i njegov otac i Nikola IV. je ženidbenim vezama uspio umnožiti obiteljsku imovinu. Ženidbom Katarinom Frankopan 1543. godine osigurao je ugovor o nasljeđivanju s njenim bratom Stjepanom IV. Frankapanom. Time su Zrinski, već sredinom 16. st. postali jedni od najvećih veleposjednika Zadunavlja, pa i Kraljevine Ugarske.

Nikolin nasljednik Juraj IV. ubraja se među najistaknutije članove obitelji Zrinski. U njegovo doba obiteljski prihodi su povećani preusmjeravanjem trgovine stokom preko njihovih primorskih posjeda, na području kojih su podignuli velik broj tridesetničkih postaja u trgovištima.

Juraj V. Zrinski (1598-1626.), bakropis Zsigmund Pollak (1882.)

Uz Nikolu Sigetskog dva najslavnija pripadnika obitelji Zrinski su Nikola VII. (1620.–1664.) i Petar IV. (1621.–1671.), prvenstveno su zapamćeni po neuspjeloj protuhabsburškoj pobuni, ali i velikom doprinosu hrvatskoj i mađarskoj književnosti. Braća su naslijedivši oca Jurja V. složila dogovor o podjeli imanja. Petar IV. svojim je posjedima upravljao iz Ozlja, a Nikola VII. iz Čakovca. Nikola VII obrazovao se kod isusovaca, završio retoriku, a ostvario je i uspješnu vojnu karijeru. Priključio se hrvatskoj banskoj vojsci u Tridesetogodišnjem ratu (1618–48). Za iskazanu hrabrost Ferdinand III. dodijelio mu je titulu ''generala sviju hrvatskih četa''. God. 1647. bio je imenovan hrvatskim banom. Bio je i jedan od najvažnijih književnika među ugarskim i hrvatskim plemstvom. Njegovo djelo Jadranskoga mora sirena (Adriai tengernek Syrenaia), pisano madžarskim jezikom, koje je sadrži i ep o opsadi Sigeta, smatra se jednim od najboljih djela madžarske barokne književnosti.

Nikola IV. Šubić Zrinski - crtež Mathiasa Zundta, Nurnberg, 16.stoljeće

Petar IV. je poput brata stekao isusovačko obrazovanje i ostvario zamjetan vojni uspjeh. Godine 1649. postavljen je za velikoga kapetana žumberačkih uskoka s kojima je sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu (1618.–1648.), istaknuvši se u završnim bitkama 1647.–1648. g. na njemačkom i češkom bojištu. Godine 1658. bio je postavljen za ogulinskog i senjskoga kapetana te kapetana cijeloga Primorja. U jesen 1664. g. pristupio je uz brata Nikolu VII. protuhabsburškoj uroti, uz koju je povezana njegova daljnja sudbina. Nakon Nikoline smrti imenovan je hrvatskim banom. Nakon sloma neuspjele urote usmjerene protiv habsburškog apsolutizma uhićen je i zajedno s Franom Krstom Frankapanom pogubljen 1671. g. I on se bavio književnim radom, a njegova najvažnija ostavština hrvatskoj književnosti je djelo Adrianskoga mora sirena. Fran Krsto Frankopan sin je Vuka II. i njegove žene Uršule Inhofer. Drži se da je rođen 1643 godine, iako poneki taj podatak uzimaju sa rezervom. Majka mu muire rano, a otac 1652 godine. Zahvaljujući rodbinskim vezama sa talijanskim dijelom obitelji ansljeđuje gradić Nemi i s njim titulu markiza. Frankopan se istaknuo u nekoliko borbi, te je nosio naslov i prihode ogulinskog kapetana. Nezadovoljan bečkom politikom priključio se protuastrijskoj uroti hrvatskog i ugarskog plemstva. Diže ustanak sa 300 konjanika i nakon što su ga izdali Turci šhvaća težinu situacije te se sklanja na dvor u Čakovcu.

Dva posljednja muška člana obitelji Zrinski bili su Nikolin sin Adam, koji je poginuo u protuosmanskoj bitki kraj Slankamena (1691. g.), te Petrov i Katarinin sin Ivan Antun, koji je umro 1703. g. u zatočeništvu u Grazu.

Pobuna magnata Zrinskog i Frankopana

Zrinsko-Frankopanska zavjera svoje razloge imala je u nizu onovremenih činjenica. Svakako jedna od značajnijih je nespremnost Habsburgovaca na oslobađajuće akcije na prostorima koji su graničili s Osmanskim carstvom. Ovakva politika nije bila nova, dapače vođena je sustavno dugi niz godina. Uz spomenuti razlog sve više se pojačava centralizacija moći s kojim dolazi i postepeno uskraćivanje vlastelinskih prava, povlastica i autonomija. Takvom konstelacijom odnosa bila je značajno pogođeno hrvatsko i ugarsko plemstvo.  Urotnici nisu imali jasna shvaćanja o samom konceptu urote, niti eventualnoj strategiji za daljnju budućnost. Usprkos toj činjenici Nikola zrinski zamišljao je moderniziranu ugarsku politiku s vrlo ambicioznim planovima koji su uključivali i svojevrsnu autonomiju od Habsburgovaca, te konfederaciju s Hrvatskom i Transilvanijom. U realnosti zrinski je za svoje planove imao puno manje vremena nego što su oni zahtijevali. Postoje naravno i drugačija mišljenja, to jest da Zrinski nije razmišljao o odcjepljenju od Habsburške krune ali svakako je priželjkivao neku vrstu veće autonomije.

Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski na crtežu francuskog umjetnika Gašpara Bouttitsa

Nakon uzaludnog traženja potpore od Luja XIV i Mletačke republike, te nakon ratifikacije Vašvarskog mira 1666. godine, održan je prvi sastanak urotnika. Oni su s više desetaka tisuća zlatnih forinti „godišnjeg poklona“ bili spremni priznati vrhovnu sultanovu vlast uz poštivanje određenih prava i privilegija. Kako odgovor druge strane nije bio zadovoljavajući, odlučili su samostalno podignuti pobunu. U nizu sastanaka koji su slijedi što između urotnika samih, što s osmanskim predstavnicima godine 1669. zbio se onaj sudbonosni između Franje Bukovačkog, povjerenika Petra Zrinskog i sultana Muhameda IV. Prije nego li je i sam zrinski saznao sultanov odgovor, već je službeni Beč preko svog poslanika na turskom dvoru bio upućen u realno stanje stvari. Odgovor sultana za Zrinskog je bio nepovoljan, veliki vezir nije imao namjeru ulaziti u rat s Austrijancima.

Oproštaj katarine i petra Zrinskog u Čakovcu, 13. travnja 1670., godine (naslikao Oton Iveković)

Posljedica je bila sve veća neodlučnost Petra Zrinskog koji se pokušao i dogovoriti s austrijskom dvorom, ali uzalud, odluka je već bila donesena te je 29. ožujka Zrinski kao izdajnik krune bio lišen banske časti. Zrinski i Frankopan su se u noći 13. na 14 travnja zaputili u Beč s nadom da mogu ispregovarati svoju slobodu, te povrat izgubljenih privilegija. Dolaskom u Beč oni bjehu uhapšen i odvedeni u pritvor. Iako im je sudbina bila već unaprijed zapečaćena, protiv njih se ipak vodio i službeni sudski postupak. Kao kazna određena im je pljenidba svih dobara, te prestanak prava koja su uživali kao plemići. Uz to određena im je i smrtna kazna odsijecanjem glave, te odsijecanje desne ruke, što je u konačnici poništeno kao znam carske milosti. Sam čin presude zbio se 30. travnja 1671. godine u bečkom Novom Mjestu. Pljačka te zapljena imanja Zrinskih i Frankopana znatno je oslabila gospodarske snage Hrvatsko-slavonskog kraljevstva, a odlazak obitelji zrinski s društvene scene imao je za hrvatske zemlje nepovratne reperkusije.

Prenošenje posmrtnih ostataka grofova Zrinskog i Frankopana

Kako su Zrinski i Frankopan osuđeni i pogubljeni kao „nevjernici krune“ tako se ni prema njihovim posmrtnim ostacima nije ponašalo blagonaklono niti s pijetetom. Isprva su im ostaci bili zakopani kod crkve Sv. Mihovila u Bečkom Novigradu sve do 1802. godine kada gradske vlasti ekshumiraju sve posmrtne ostatke zbog preuređenja crkve. Ostaci Zrinskog i Frankopana pokopani su uz zvonik župne crkve u Bečkom Novigradu. Godine 1884. ponovno je došlo do rekonstrukcije crkve, točnije zvonika zbog dotrajalosti, te su kosti naših mučenika nanovo bile premještene. Preseljenje ovoga puta nije prošlo nezapaženo.

Eshumacija kostiju Petra Zrinskog i Frana Frankopana 1907. godine u organizaciji Družbe Braća Hrvatskog Zmaja

Štoviše, Zrinski i Frankopan oduvijek su imali značajno mjesto u simboličkoj stvarnosti Hrvata. Njihov kult mučeništva polagano se gradio takoreći već od samog dana pogubljenja, a svoj osobit procvat i štovanje doživio je potkraj Hrvatskog narodnog preporoda kao oblik otpora strahovladi stranih vladara. Zrinski i Frankopan postali su simbolom borbe za hrvatsku samostalnost i suverenost. Ekshumacija i preseljenje posmrtnih ostataka izazvalo je zanimanje kako u Hrvatskoj, tako i u Mađarskoj. Već u drugoj polovici 19 stoljeća javljaju se inicijative iz Zagreba i Budimpešte za vraćanje posmrtnih ostataka. Procjena tadašnjeg gradonačelnika Bečkog Novog Mjesta Pocka bila je jednostavna – bolje kosti nanovo zakopati u neoznačenu grobnicu, nego ulaziti u Hrvatsko – Mađarske pretenzije oko vlasništva i prava na preseljenja posmrtnih ostataka. Hrvatske domoljube u ovom podvigu vodio je V. Deželić, prikupljavši novčane priloge, pišući peticije, senzibilizirajući Hrvatsku javnost o značenje Zrinskog i Frankopana za nacionalnu prošlost, ali i budućnost. Olakotna okolnost je ležala u činjenici da se Deželić sprijateljio s grobarom Puglom i njegovom suprugom pa mu je ovaj mogao točno opisati mjesto ukopa kostiju hrvatskih mučenika.

"Zmajevci" prenose kosti hrvatskih mučenika na posebno uređen grob na groblju u Bečkom Novigradu 1907. godine 

Kako se intenzitet akcije prenošenja posmrtnih ostataka Zrinskog i Frankopana ponešto stišao, samu inicijativu je 1907. godine na sebe preuzela novoosnovana Družba Braća Hrvatskog Zmaja na čijem čelu su bili Emilij Laszowski, Velimir Deželić i Stjepan Širola. Isprva inicijativa se zalagala za premještanjem kosti iz neobilježene grobnice u obilježenu grobnicu na samom groblju u Bečkom Novom Mjestu, da bi krajnji cilj bilo preseljenje posmrtnih ostataka u Republiku Hrvatsku. Ova inicijativa, neumoran rad i zalaganje Družbe Braće Hrvatskog Zmaja okrunjen je uspjehom kada su napokon posmrtni ostaci Petra grofa Zrinskog i Frana markiza Frankopana pronašli svoji put završili 1919. godine u svojoj domovini.

Glavni organizatori spašavanja kostiju hrvatskih velikana iz Družbe Braća Hrvatskog Zmaja 1907. godine - Velimir Deželić, Emilije Laszowski, Stjepan Širola. 

Kao što je već naglašeno cjelokupna organizacija prenošenja posmrtnih ostataka, ali i svečanog dočeka organizirala je Družba Braća Hrvatskog Zmaja, valja naglasiti i volju te angažman i inicijativu ondašnjih političkih institucija. Svečanost je započela 26. travnja dolaskom delegacije u Bečko Novo Mjesto, na mjesno groblje gdje su delegati i domaćini održali prigodne govore. Nakon toga lijes je prevezen kolima do željezničkog kolodvora. Na putu kroz Sloveniju svečani vlak bio je dočekan na svim željezničkim stanicama posebice na kolodvoru u Mariboru. Ulaskom u Hrvatsku vlak je svečano dočeka u Zaprešiću, a od Stenjevca do glavnog kolodvora u Zagrebu stvoren je neraskidivi špalir naroda. Već oko 15h na zagrebačkom kolodvoru sakupilo se mnoštvo ljudi: vojna odjeljenja, razna građanska društva te izaslanstva iz svih krajeva ondašnje Jugoslavije. Točno u 16h vlak s posmrtnim ostacima Zrinskog i Frankopana stigao je na zagrebački željeznički i kolodvor. Nakon svečanih govora formirana je povorka koja je krenula prema palači tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. U Akademiji je sarkofag bio izložen od 28. do 30. travnja kako bi ga obišli svi poštivaoci hrvatskih mučenika. Glavna svečanost prijenosa zemaljskih ostataka hrvatskih mučenika u zagrebačku katedralu održana je 30. travnja 1919. godine.