Gdje su kupovali naši stari?

Sunčano je jutro devetsto i četvrte godine.

Na Glavnom trgu pokraj fontane stoji naočit lik u crnom odijelu, dugom crnom kaputu s cilindrom na glavi. Nije ga teško prepoznati, uvijek je bio lijepo uglađen, važan, poznat. Dapače, poznaju ga u Svetom Ivanu svi, kako oni mlađi, tako posebice oni stariji. Bio je to Franjo Antolković – Franjek, načelnik Svetog Ivana. Nasuprot njega točno ispred trgovine Stjepana Puceka i sinovi na kolniku Gospodske ulice stajale su dvije zelinske gospođe. Zaokupljene razgovorom nisu ni primijetile diskretan pozdrav, naklon i podizanje cilindra.

Dobro jutro moje dame putovalo je tihim i toplim zelinskim jutrom, ali do ušiju gospođa Matilde Š. i Barice Š. nije uspjelo prodrijeti. Kako i bi kada su izmjenjivale doživljaje s prošlotjedne svadbe jedne od njih.

Gosti su ti bili lepi i preštimani komentira Barica, da su barem moji takvi bili…. ma, kaj da ti pripovedam. Je, fala, odgovara Matilda, moj Nikola si je baš truda dal, a i posluhnul me kad sem mu povedala da u Svetom Ivanu nema lepšeg mesta od francekove gostione. Pravo veliš, potvrdno će Barica, te nadodaje – imela si prekrasnu venčanicu, takvu dugo nisem videla na dekli.

To je meni moj Nikola iz grada, misleći na Zagreb, naručil baš sa samoga trga, i to preko Žige Salzbergera, no ga znaš, dole ima trgovinu s desna, na samoj cesti kak se ulazi u Sveti Ivan, no, prije opčine, objašnjava Matilda, a u glasu joj se čuje doza zadovoljstva i važnosti. On ti ima nekoga rođaka, trgovca u Agramu kaj ima finu i preštimanu tkaninu. A šivati sam dala tu kod nas, kod Šatovića. Naj mi reči!, začuđeno će Barica. Evo, strela Božja v mene puka, ak nije tak bilo, gotovo pa obrambeno odgovori Matilda.

Da ti rečem, uspjela sam i onoga mojega nagovoriti da nam jen svjetlopis da napraviti kod vučitela Raca, da mi bar nekaj ostane za spomen. To je baš tak lepo, sad već kroz sjetan, pomalo ljubomoran glas progovara Barica. Da je bar moj Jura tak nekaj za mene štel napraviti.

Baš sad čekam Nikolu da se zbudi, ščera je malo duže s pajdašima bil, veli, „to mi je zadnje, sad sem oženjeni človek“. Već je tu moral biti, obečal mi je da bu me vodil kod Rosenbergerice da si okvira kupim za ovaj svjetlopis, em ga još ni, razočarano će Matilda.

Na to se nadoveže Barica, bude došel, taj tvoj je dober človek, ma nije ni moj Jura loš, ali… Isto mi je obečal da bu me kod Iganca vodil da si zberem posudje za hižu, i još da si klajdu neku zemem kod Rosenbergera. Veli on meni „takvu istu i u Beču neseju ženske“. Se mi je to obečal već prošli mesec, ali veli ni mogel baš jer je kod Ljubeka, misleći na Ljubomira Puceka, naručil neke deske i duhan, za se to je pol jezerače dal, tak da moje posudje i klajda moraju pričekati.

Okrenuvši glavu u razočaranju i negodovanju Barica spazi načelnika Antolkovića, te ga pozdravi: „moj naklon gospon Antolković“, laganim naklonom pozdravi ga i Matilda. Nije Franjek Antolković htio sve ovo čuti, ali izbora nije imao. Krivi on za to mirno ljetno subotnje jutro u Svetom Ivanu. Pokušavajući zadržati ozbiljan izraz lica kako nalikuje jednom starijem gospodinu, štoviše plemenitašu, ipak u sebi grunta „Se meni vidi da Špinderka, a bome ni Šurmina nebum tak skoro videl na pijači i kartama kod Bocaka“.

Katastarska karta Svetog Ivana Zeline sa označenim trgovinama koje su djelovale u užem centru od 1860. do 1941. godine 

Iako je navedena situacija imaginarna, likovi u njoj su stvarni, pa nam znatiželja vođena ovom kratkom crticom postavlja pitanje – gdje su sve Svetoivanjci imali priliku kupovati i nabavljati raznoliku robu? Odgovor na to pitanje pokušat ćemo dati kroz ovaj prilog boljem poznavanju povijesti trgovina i trgovaca u Svetom Ivanu Zelini u razdoblju od sredine 19. stoljeća pa sve do 1941. godine. Prije nego što se uputimo na putovanje Svetim Ivanom u spomenutom razdoblju valja se upoznati s njegovim ulicama.

Počevši od skretanja za Biškupec kada se ide cestom prema Varaždinu sve do glavnog trga (jedno vrijeme zvanog Glavni trg, zatim Trg Mile Starčevića, danas Trg Ante Starčevića), ili popularno “placa” pruža se Zagrebačka ulica. Na nju se nastavlja kraća Gospodska ulica, kasnije Bocakova ulica, a danas Ulica Braće Radić. Tamo gdje ona završava, a opće je znanje da je to upravo kod “špigla” blizu kapelice nastavlja se Varaždinska ulica, danas Ulica Vladimira Nazora. Ova, najduža ulica u Svetom Ivanu završava na brežuljku Prodanec. Spomenimo još dvije ulice, jednu koja danas više ne postoji, a starije generacije Svetoivanjaca će je se sjetiti prije izgradnje Trudbenikova kompleksa. S glavnoga trga kada gledamo u smjeru crkve na lijevu stranu pružala se Grobljanska ulica koja je vodila, kako joj i samo ime kaže do groblja. Druga omanja ulica se pruža od spomenute “kapelice” na desno, to je Vlaška ulica, to jest danas ulica Matije Gupca.

Razglednica na kojoj se s desne strane prikazana trgovina Isidora Salzbergera, razglednica je putovala 1904. godine

Započnimo šetnju

Prva trgovina mješovitom robom (1) koju susrećemo u Svetom Ivanu Zelini počnemo li šetnju Zagrebačkom ulicom prema Trgu Mile Starčevića je trgovina smještena s desne strane na današnjoj adresi Zagrebačka broj 1. Kuća je građena 1842. godine, kako i stoji oznaka na ulazu u kuću, te je najvjerojatnije prvotno pripadala zagrebačkom kaptolu. Godine 1861. nalazimo podataka da je u vlasništvu određene udovice Varijačić. Bila je to trgovina, manje poznata čak i dobrim poznavateljima zelinske prošlosti. Vlasnik je bio Isidor Salzberger, Židov koji je došao u Sveti Ivan Zelinu iz Zagreba. Koja je bila točna godina njegova dolaska u Zelinu nije nam poznato, ali zasigurno je bio tu već 1900. godine. To nam potvrđuje razglednica na kojoj je prikazana njegova trgovina i koja je spomenute godine putovala. Našu pretpostavku potkrepljuje i činjenica da već sljedeće godine Salzberger dobiva sina Milana kojeg prijavljuje u Svetom Ivanu Zelini. O samom djelovanju trgovine kao i o njezinom vlasniku za sada ne znamo mnogo, da li je i kako bio uključen u ondašnji društveni život ostaje nam za istražiti. Iz dostupnih  podataka možemo zaključiti da trgovina Isidora Salzbergera u Svetom Ivanu ostaje otvorena do 1908. godine. Na to nas upućuju dvije činjenice. Spomenute godine dobiva sina Branka, posljednjeg kojemu je prijavljeno mjesto rođena u Sv. Ivanu Zelini, te iste godine u prostor kuće useljava Josip Posavec. Josip Posavec stariji u vlasništvo kuće dolazi 1898. godine što nam daje na zaključak da je Salzberger od njega, te kasnije njegova sina iznajmljivao prostor za trgovinu. Godine 1904. u posjed kuće dolazi Josip Posavec mlađi, te on već spomenute 1908. godine otvara vlastitu trgovinu i točionu. Valja napomenuti da se Posavec vodi kao trgovac i ranije, jer je najvjerojatnije bio aktivan u trgovini vina koju je vodio s ocem. Trgovina zasigurno ostaje aktivna sljedećih desetak godina, jer nam je poznata činjenica da u spomenutom razdoblju izdaje barem jednu razglednicu Svetog Ivana Zeline. To je bila kolaž razglednica od tri slike među kojima je i slika njegove trgovine. Dvije takve istovjetne razglednice putovale su tijekom 1914. to jest 1916. godine.

Razglednica prikazuje trgovinu i točionu Josipa Posavca, na mjestu gdje je prije njega trgovinu držao Salzberger, razglednica je putovala 1913. godine

Produžimo li Zagrebačkom ulicom prema Trgu Mile Starčevića, danas Trgu Ante Starčevića broj 1 u kuću koju je 1884. godine izgradio Stjepan Pucek, pronaći ćemo trgovinu istoimenog naziva. Ali, o ovoj trgovini će biti nešto više riječi kasnije. Odmah do nje obitelj Poldrugač imala je dvije kuće, obje su sagrađene u drugoj polovici 19. stoljeća. Danas spomenute kuće ne postoje jer su srušene kada se gradio bivši Trudbenikom kompleks na trgu 1975. godine. U obje kuće su se već početkom stoljeća 1900-1904. nalazile trgovine. U prvoj kući (3) nalazila se pekara i prodavaonica kruha i peciva koju je isprva držao Nikola Poldrugač. Nakon njega spomenuti prostor zakupljuje Petar Popović sa svojom pekarnicom sve dok 1930. godine ne seli u novo izgrađenu kuću na glavnom trgu, ponešto niže od crkve. U lokalu kuće nakon Popovića smještena je trgovina obućom “Bata”. U drugu kuću (4) koja je vlasništvo Nikole i Mirka Poldrugača, dućan je imao Nikola. Nakon smrti njegova udovica Marija preudala se za Josipa Maračića koji nastavlja držati trgovinu.

Dijagonalno od spomenute trgovine i gostionice Franje Antolkovića, preko puta glavne ceste nalazila se vjerojatno najpoznatija trgovina u Svetom Ivanu Zelini. Smještena na uglu tadašnjeg Glavnog trga i Gospodske ulice (5). Bila je to prvotno trgovina Stjepana Puceka, zatim Stjepana Puceka Sinovi (SPS), te još nekolicine vlasnika dok nije srušena sama kuća 1944. godine. Ali, krenimo redom. Stjepan Pucek rođen je 1831. godine, s 19 godina odlazi na izučavanje tokarskog zanata što i završava 1854. godine. Iako izučeni tokar, koliko nam je poznato nikada se nije bavio tim zanatom. Kada je točno utemeljena trgovina, to jest trgovačka kuća “Stjepan Pucek” nije nam točno poznato, iako nam jedan memorandum na računu iz 1908. godine navodi “Stjepana Puceka Sinovi – utemeljeno 1860. godine”. Iz matične knjige možemo uvidjeti da se 1868. uz ime Stjepana Puceka nalazi pridjev “mercator” što bi označavalo trgovca. Godinu kasnije 1867., u Pučkom prijatelju možemo pronaći da se Puceka oslovljava kao “trgovca iz Svetog Ivana”. Narednih godina spomenuta Matična knjiga oslovljava ga s nekoliko različitih pridjeva. Godine 1874. s negotiators, 1878. sitničar, a od 1881. pa nadalje s pridjevom trgovac. Valja napomenuti da je istoj kući prije Stjepana Puceka oko 1861. godine trgovac bio Dragutin Kafka, a oko 1880ih godina trgovac Radaković. Pucek trgovinu otvara u spomenutoj kući nakon Radakovića, ali nije nam poznato koja je to točno godina. Prije otvaranja trgovine u spomenutoj kući najvjerojatnije je Pucek lokal imao u jednom od gospodarskih objekata na mjestu gdje je 1884. izgradio novu kuću. Kasnije je to bila kuća Milana Pažića, na adresi Trg A. Starčevića 1.

Zaglavlje na računu trgovine Stjepana Puceka Sinovi iz 1906. godine

Zbog sačuvane dokumentacije o trgovini Stjepana Puceka, a kasnije i njegovih sinova znamo ponešto više o samom poslovanju. Tako nam je poznata činjenica da je trgovina već 1880ih godina djelovala kao veletrgovina, te je snabdijevala veći broj omanjih lokalnih radnji i trgovaca robom. Trgovina je uglavnom plasirala mješovitu robu i građevinski material. Robu i material nabavljali su iz Zagreba, i to željezničkom prugom do Sesveta, pa kolima (foringom) do Svetog Ivana. Za SPS duže vrijeme su foringaši bili Mato i Marko Iviček, te Franjo Marečić. Foringa se vozila, kao što je izvidno iz računa, minimalno jedan puta mjesečno. Vožnja kolima nije bila jednostavna. Iz Svetog Ivana krenulo se oko 3 sata u jutro, a u Zagreb se stiglo oko 8 sati ujutro. Povratak u Zelinu bio je oko 15h, a obavezna stanica pri kojoj se “odmaralo” bila je u gostioni Hochsinger u Belovar Moravču. Put je bio naporan i težak jer su ceste bila u vrlo lošem stanju. Već smo spomenuli da je trgovina SPS snabdijevala veći dio stanovništva pretežno užeg centra Sv. Ivana, ali i šire raznolikim proizvodima. Između ostalih među kupcima mješovite robe od soli, šećera, brašna, posija te drugih žitarica i živežnih namjernica, do dasaka, staklene ambalaže, modre galice, petroleja, itd., bili su i gradsko poglavarstvo, manji lokalni trgovci, kao Antolković-Dropučić u Svetom Ivanu, Konopa u Donjoj Zelini ili Lowy u Kominu. Osim njih na veresiju su uzimala raznolika seoska gospodarstva i gospoštije, te lokalni plemići za potrebe svojih imanja.Trgovinu do 1898. godine vodi Stjepan Pucek kada poslovanje prepušta svojim sinovima Ljubomiru i Gjuri. Stjepan seli dio trgovine, uglavnom željeznu galanteriju, te ponešto sadnica i građevinskog materijala u kuću izgrađenu 1884. godine na današnjoj adresi (2) Trga Ante Starčevića 1. Ova trgovina najvjerojatnije radi do 1905. godine kada i sam Stjepan umire. Glavna trgovina djeluje do 1909. godine sve do ubojstva Ljubomora Puceka. Već sljedeće godine tijekom listopada tvrtka SPS i službeno napušta trgovinu mješovitom robom te istu briše iz svoje djelatnosti, ograničavajući poslovanje na proizvodnju crijepa i opeke.

Razglednica prikazuje trgovinu Julia Sikore, na mjestu gdje je prije bila trgovina Stjepana Puceka Sinovi, danas kuća na razglednici više ne postoji. Razglednica je putovala 1914. godine

U već izgrađenu i etabliranu trgovinu u najam ulazi trgovac Julije Sikora (5) koji tijekom ožujka 1911. godine prijavljuje djelatnost trgovine mješovitom robom. O djelovanju ove trgovine nemamo puno podataka, ali realno je zaključiti da svojom veličinom nije prelazila prijašnju SPS trgovinu, djelomično i zbog činjenica da se u spomenuto vrijeme otvara još nekoliko trgovina mješovitom ili specijaliziranom robom u Svetom Ivanu Zelini. Poznato nam je da je Sikora u vrijeme kada je imao trgovinu izdao dvije zelinske razglednice s već tada postojećim motivima. Julio Sikora trgovinu zatvara između 1918. i 1919. godine. U isti prostor nakon njega s trgovinom dolazi Josip Ožbolt. Ožbolti su najvjerojatnije sitni trgovci, ili kako se popularno znalo reći – kramari, koji dolaze u Sveti Ivan Zelinu povremeno početkom 20. stoljeća. Porijeklom je obitelj Ožbolt s područja Gorskog Kotara točnije mjesta Gerovo. Ožbolti se sa svojom trgovinom prvotno stacioniraju na području Belovar Moravča odakle dolaze u povremene posjete Svetom Ivanu. Kada točno Josip Ožbolt otvara trgovinu na području Moravča, nije nam poznato, ali zasigurno se to događa krajem 19. i početkom 20. stoljeća. U prilog ovoj činjenici govore nam i dvije razglednice koje Ožbolt izdaje s motivom crkve, župnog stana, trgovine i gostione u Moravču koje su putovale 1900. to jest 1901. godine. U Moravču ostaje zasigurno do 1914. godine.

U sveti Ivan Zelinu Ožbol najvjerojatnije dolazi oko 1920. godine kada i preuzima bivšu trgovinu SPS, to jest trgovinu Julia Sikore. Kod njega je Marijan Šepić izučavao trgovački zanat od 1922. do 1926. godine, te je potom ostao kao trgovački pomoćnik. Po Šepićevim riječima trgovina je držala mješovitu robu, a redovito je imala po 2-3 naučnika te 2-3 pomoćnika. Trgovinu je nakon njegove smrti preuze sin Stjepan. Drugi sin Milan oko 1930e godine otvara svoju trgovinu, ali ona prestaje s radom u prvoj godini svojeg poslovanja. U najam kod Milana Ožbolta dolazi Marijan Šepić sve do 1941. godine kada otvara trgovinu u vlastitoj kući. Sveukupno duže od 84 godine djelovala je trgovina u spomenutoj kući na uglu tada Trga Mile Starčevića i Gospodske ulice, promijenivši u tom razdoblju nekoliko vlasnika. Ova trgovačka kuća zauvijek je zatvorila svoja vrata naprsno i tužno – kao i niz drugih građevina u Svetom Ivanu Zelini i ona je, možda i ponajviše, stradala u bombardiranju partizanskih snaga 1944. godine.

Zaputimo li se dalje Gospodskom ulicom cestom prema Varaždinu s desne strane, tik uz gore spomenutu trgovinu nalazila se velika katnica obitelji Bocak. (6) Kuća Bocak građena je nakon 1861. godine, te je početkom 20. stoljeća nadograđivana. U prostorijama Bocakove kuće trgovinu je imalo nekoliko trgovaca u razdoblju od gradnje kuće do njenog rušenja 1944. godine. Prvi je trgovinu držao Janko Tkalčić, inače rođeni Zagrepčan koji je oženio Bocakov kćer Mariju. Kada je točno otvorio Tkalčić trgovinu u Svetom Ivanu nije poznato, ali zasigurno znamo da se u matičnim knjigama najranije 1876. godine spominje kao mercator – trgovac. Tkalčić je isprva trgovinu imao na lokaciji gdje je bila prodavaonica trgovca Vaića – u kući Čehulić (10). Najvjerojatnije tek krajem 19. stoljeća Tkalčić seli svoju trgovinu u kuću Bocak. Poznato je da Tkalčić izdaje jedne od najranijih zelinskih razglednica već oko 1900. godine.

Razglednica koju je izdao Janko Tkalčić, Druga kuća s desne strane je kuća Bocak u kojoj je najvjerojatnije jedno vrijeme bila trgovina Tkalčić. 

Trgovina Tkalčić zatvara svoja vrata zasigurno početkom 20. stoljeća, jer se već 1906. godine u istom prostoru nalazi trgovina Dragutina Pečaka. Kao i Tkalčić prije njega, Pečak izdaje nekoliko razglednica Svetog Ivana s već poznatim motivima. Pečak trgovinu likvidira zasigurno prije 1912. godine, moguće već i 1907. godine kada se u istim prostorijama nalazi Hrvatska prigorska dionička banka, preuzeta 1912. godine od strane Prve hrvatske štedionice, koja u spomenutim prostorijama ima svoju filijalu. Filijala Prve hrvatske štedionice ostaje u kući Bocak sve do druge polovice 1920ih godina, kada u nju ulazi trgovac Miroslav Kos. Bila je to trgovina mješovitom robom. Nakon Kosa koji odlazi u Zagreb te tamo otvara tvornicu košulja u ovom prostoru trgovinu su imala još dvojica trgovaca, sve dok, kako smo već spomenuli, kuća nije srušena 1944. godine.

Nastavimo li dalje Gospodskom ulicom, danas ulicom Braće Radić, ali sa suprotne strane početkom 20. stoljeća, recimo negdje oko 1902. godine pronaći ćemo omanju katnicu, ponešto uvučenu od ulice. Bila je to kuća obitelji Rosenberger (7). Rosenbergeri su bili Židovi, bračni par Cecilija i Julio. Djece nisu imali. Julio Rosenberger se spominje već 1898. godine kao izvršni član Zelinske dioničke štedionice. Već tih godina Rosenberger vodi omanji dućan uglavnom s tkaninama. Oko godine 1910. ruši spomenutu kuću te na njezinom mjestu gradi veliku dvokatnicu. Iste godine prijavljuje otvaranje trgovine rukotvorinama. Dućan mu se nalazi u prizemlju novoizgrađene kuće, dok je na prvom katu bilo skladište. Zadnji kat služio je kao stambeni prostor. Trgovina glasi na njegovo ime do 1918., godinu dana prije nego što će preminuti.

Na razglednici se vidi visoka katnica Julia Rosenbergera građena oko 1910. godine

Već te 1918. lokal je bio iznajmljen dvojici trgovaca: Aleksandru Gumhalteru i Juraju Vidaku. U spomenutom lokalu ne ostaju dugo već on bila iznajmljen Ivici Klobučaru koji tu drži knjižaru i papirnicu. Potonji također brzo prelazi u svoj vlastiti prostor nekoliko kuća niže. U Rosenbergerov lokal oko 1923-1924. godine ulaze u najam braća Effenberger sa svojom trgovinom tekstila. Na prvom katu imali su manju štampariju koju je vodio Ferdo Effenberger. Već 1935. godine Cecilija Rosenberger u zelinskom novinama oglašava prostor za iznajmljivanje, ali bezuspješno, lokal ostaje prazan.

U kući do Rosenbergera trgovinu je imao Ivan Poldrugač oko 1930ih godina

U kući do Resenbergerove, u vlastitoj kući tijekom prve polovice 20. stoljeća trgovinu je držao Ivica Poldrugač (8). Bila je to trgovina mješovitom robom. U poslijeratnim godinama u prostorije seli knjižnica i papirnica Ivice Klobučara. Upravo je radnja Ivice Klobučara sljedeća na našoj šetnji kroz Sveti Ivan. Dakle, tri kuće niže od Rosenbergera, to jest od Poldrugača, nalazi se brijačnica na prvom te knjižara i papirnica na drugom ulazu (9). Vlasnik obje radnje je Ivica Klobučar. Knjižara i papirnica utemeljena je 1923. godine, dok je brijačnica starijeg datuma. Klobučar je u svojoj radnji izdao mnoge razglednice Svetog Ivana, zasigurno od svih trgovaca u Zelini najveći broj njih. Neke od tih razglednica danas u najprepoznatljivije vizure Svetog Ivana Zeline. Kuća u kojoj su bile radnje srušena je 1945. godine i na njezinom mjestu izgrađena je nova jednokatnica s lokalom u prizemlju i stanovima na katu.

Šetnju Gospodskom ulicom završavamo na samom zavoju na kojem počinje Varaždinska ulica, danas ulica Vladmira Nazora. Do kuće Ivice Klobučara nalazi se velika ugaona katnica za koju nemamo točnu godinu gradnje, ali zasigurno se na njezinom mjestu nalazio zidani objekt već 1861. godine. Oko godine 1918. kuća je bila u vlasništvu svojevrsnog Trcaka iz Polonja, ali u njoj nikada nije stanovao. Kuću je Trcak prodao svom sinu koji u njoj drži trgovinu, ali ona ubrzo i propada. Točno nasuprot spomenute kuće nalazi se gostionica Nikole Desančića gdje bi se bilo poželjno okrijepiti prije nego što nastavimo obilazak zelinskih trgovaca. Nakon jednog, dva ili više gemišta možemo nastaviti, i to Vlaškom ulicom, danas ulicom Matije Gupca. Nakon popularne “kapelice” dolazi duža jednokatnica s dva ulaza (11). Bila je to jedan od više kuća u posjedu obitelji Bivec, točnije bila je to kuća Rajka Bivca koji je držao trgovinu željezom. Rajko Bivec je druga generacija trgovca u Svetom Ivanu, njegov otac Antun, inače podrijetlom Slovenac, također je bio trgovac.

S desne strane vidi se poduža prizemnica u kojoj je Rajko Bivec imao u jednom ulazu prodavaonicu, a u drugom uredski prostor 

Antun Bivec stariji spominje se u matičnim knjigama 1884. godine. Trgovao je vinom, imao je trgovinu željezom, te je prevozio kamen na državne ceste. Antun Bivec stariji umire 1895. godine i posao nasljeđuje njegov sin Rajmundo (Rajko). Zelinčani pamte Antuna Bivca starijeg kao bogatog trgovca koji je ima više kuća te vapnaru. Danas se neke od tih kuća nalaze na adresi Matije Gubca 5, Trg Ante Starčevića 2, te kuća na adresi Komin 36, bivša kuća trgovca Lowya, a danas školska zgrada.

Vratimo li se na Varaždinsku cestu 102, danas Ulicu Vladimira Nazora 4 pogled će nam pasti na veliki natpis iznad ulaznih vrata: “Stjepan Pažić 102” (12). Kuća je kao i većina zidanih kuća u Svetom Ivanu građena nakon velikog požara 1842. godine, a gradio ju je najvjerojatnije otac Stjepana Pažića st., Franjo. Kada točno Pažić st. završava pekarski zanat nije nam poznato, ali se 1862. godine navodi kao pekar u Temeljnoj knjizi popisa članova Prvog pogrebnog društva u Svetom Ivanu Zelini, pod rednim brojem 95. Bavio se pekarskim zanatom poprilično dugo, te je sveukupno imao trinaestero djece od kojih je samo troje doživjelo zrele godine. Jedan od njih je sin Stjepan ml. koji se u matičnim knjigama navodi kao trgovac 1895. godine. Godine 1907. iz registra obrta briše se tvrtka u vlasništvu Stjepana Pažića st., jer mijenja djelatnost iz pekare u trgovinu mješovite robe pod novim nazivom “Stjepan Pažić i sin”. Spomenuta trgovina djeluje sve do 1920. godine kada na širem području Svetog Ivana Zeline izbija buna te trgovina biva opljačkana. Iste godine Pažić ml. prodaje kuću i trgovinu Martinu Poldrugaču, te seli u Zagreb. Poldrugač u svojoj trgovini uz prehrambene artikle drži i tekstil, a lokal je djelovao kao trgovina i nakon 1945. godine.

Zavoj na križanju ulice Braće Radić i Vladimira Nazora slikan početkom 20. stoljeća. Na slici se vidi pekara Stjepana Pažića starijeg, trgovina kožom Antolković-Dropučić, te ljekarna koja mijenja adresu oko 1906. godine. 

Na istoj strani ulice dvije kuće za redom, a niže od kuće Pažić imali su Antolkovići (13). Prva kuća koja se ujedno i naslanja na kuću Stjepana Pažića bila je kuća kožara Mirka Antolkovića koji je imao proizvodnju i prodaju kože i to prije 1887. godine. To znamo jer spomenute godine Mirko Antolković umire, a 1890. se njegova udovica Hermina preudala za Franju Dropučića, pa od tada trgovina nosi naziv Antolković-Dropučić. Trgovina djeluje sve od 1907. godine kada ne njezino mjesto dolazi trgovina mješovitom robom Nikole Antolkovića. Nikola Antolković i njegova supruga Matilda u posjed spomenute kuće dolaze 1908. godine. U njoj je Antolković imao poveću kožaru, te kasnije prodaju kožne galanterije. Postepeno napušta proizvodnju te ostavlja samo trgovinu. Nakon njega u trgovinu, također kožom, dolazi Franjo Koščec zvani Riko. Upravo gore spomenuta dva zelinska kožara poslužit će nam da podrobnije opišemo situaciju u kojoj su se nalazili mnogi zelinski obrtnici i trgovci početkom 1930ih godina. Naime, do 1930ih godina praksa je kod većine trgovaca bila da robu daju kupcima na veresiju (s odgodom plaćanja). Posebice je to bilo rašireno u manjim mjestima gdje su većina kupaca bili seljaci. Valja naglasiti da je i dobar dio trgovaca robu također nabavljao veresijski od veletrgovaca, uglavnom iz Zagreba. Seljaci su svoje dugove plaćali u pravilu jednom do dva puta godišnje, ovisno o tome kada su i sami tržili svoje proizvode.

Dolaskom novog propisa – Zakona o zaštiti zemljoradnika od 19. travnja 1932. godine kojim je uveden moratorij na seljačke dugove, a posebice donošenjem Uredbe o likvidaciji zemljiradničkih dugova 1936. godine, seljaci su “de facto” dobili oprost dijela svojih dugovanja, te ista nisu bili dužni isplatiti trgovcima ili obrtnicima. Štoviše, kako smo već napomenuli, plaćanja su se vršila u zelinskom kraju uglavnom nakon berbi, to jest nakon prodaje vina u jesenskom razdoblju. Kako je zakon donesen u travnju, zelinski trgovci, da su i htjeli naplatiti svoje dugove nisu imali odakle. Vratimo se sada našem primjeru. Kožar Dropučić imao je dužnika na ukupni iznos od 120.000,00 dinara, kako seljaci nisu plaćali, a on je morao namiriti dugove prema veletrgovcima, da ispuni svoje obaveze bio je primoran prodati veći dio imanja. Mnogi su trgovci na ovakav način u prvoj polovici 1930ih godina bankrotirali i propali. Drugačiji primjer imamo kod kožara Franje Koščeca koji je na vrijeme reagirao i putem odvjetnika utjerivao svoje dugove od seljaka, uspjevši se tako obogatiti. Nakon Rika jedno je vrijeme u spomenutoj kući trgovinu držao Ivan Gluhak – Grambek. Grambek je bio izučeni kožar, upisan u Temeljnu knjigu popisa članova Prvog pogrebnog društva u Svetom Ivanu Zelini 1919., godine pod rednim brojem 50. Bila je to trgovina mješovitom robom, špecerajem, končecom i kožom. Grambek je držao pravo monopola na pojedine monopolske proizvode kao što su duhan, sol, šibice, petrolej, cigarette papir, itd., pa je njima opskrbljivao manje trgovine u Svetom Ivanu Zelini. Razvio je trgovinu do zavidne veličine, zbog čega prelazi u trgovinu na veliko sa zastupništvom. U Svetom Ivanu je dugo godina Grambek bio predsjednik udruženja trgovaca.

Dolazimo do zadnje trgovačke kuće koja će biti spomenuta na ovom našem putovanju. To je kuća niže od spomenute kuće Antolković. Radi se o nižoj prizemnici u kojoj se do početka 20. stoljeća, najvjerojatnije do 1905-1906. godine nalazila ljekarna (14). Oko 1920e godine kuću kupuju braća Effenberger, ali u njoj neko vrijeme nemaju trgovinu jer im se ista nalazi u iznajmljenom lokalu u kući Rosenbereger. Sredinom 1930ih godina Effenbergeri sele trgovinu, te nastavljaju prodaju tkanina i odijela. Trgovina djelu do početka Drugog svjetskog rata, kada obitelj Effenberger seli u Zagreb. Njihovu kuću kupuje Marijan Šepić, također trgovac, te 1941. godine u njoj otvara svoju radnju koja ostaje poslovati i nakon 1945. godine.

Isti zavoj kao i na predhodnoj razglednici, ali sa drugim radnjama. Prva trgovina sa desne strane je trgovina Martina Poldrugača, zatim Franje Košćeca - Rika, te lokal braće Effenberger.

Autor:

Igor Zrinski, mr.sc.

Muzej Sveti Ivan Zelina

Trg A. Starčevića 13

igor.zrinski@zelina.hr