Frederik Ludvig Rac (1861-1937.)

Datum objave: 05.03.2021.

Portret Ljudevita Raca u vrijeme kada stupa na službu u Sveti Ivan Zelinu kao ravnajući učitelj

„Za učitelja na dječaćkoj obćoj pučkoj školi III razreda u trgovištu Sveti Ivan Zelina. Plata: 500 forinti, zatim 15% stnarine, 10% petogodišnjeg doplatka i 8 kbm drva za učitelja. Rok do 25. veljače t.g.“ Bio je ovo oglas u časopisu za učitelje, uzgojitelje i sve prijatelje mladeži Napredak na koji se javio privremeni učitelj u Križevcima Ljudevit Rac. Ove godine biti će 160 godina od kada se rodio Ljudevit Rac, te 141 godinu od kada je stupio na službu učitelja u Svetom Ivanu Zelini. Njegovom zaslugom danas možemo promatrati sada već daleku prošlost Svetog Ivana Zeline - diviti se zaboravljenim vedutama, davno minulim vremenima i buditi sjećanja na znamenite pojedince i događaje iz zelinske prošlosti. Sigurno ste pogodili, Ljudevit Rac bio je prvi zelinski fotograf. Bio je on i mnogo više, ali počnimo od samoga početka.

Ljudevit, to jest Frederik Ludvig (Miroslav Ljudevit) Rac rođen 7. kolovoza 1861. godine u Varaždinu. Otac mu je bio Maksimilijan po zanimanju krojač, a majka Katarina rođ. Miok. Osnovnu školu polazio je u Varaždinu od 1867-1871. godine, a gimnaziju, također u Varaždinu od 1872. do 1876. godine. Nakon završene gimnazije Rac upisuje mušku preparandiju za učitelje u Zagrebu 1876. koju završava 31. srpnja 1879. godine. Sa završenom preparandijom Rac biva osposobljen za učitelja na općim pučkim školama. Imao je sveukupno petero djece sa suprugom Emilijom rođ. Bocak. Prvo dijete bio je Ivan Rac rođen je 14 siječnja 1886. godine, godinu dana kasnije 10. ožujka rođena je kći Dragojla. Dragojla se udala za Viktora Eisenhuta, prvog dirigenta limene glazbe Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Svetom Ivanu Zelini. Već sljedeću, 1880. godinu 20. ožujka rođen je sin Milan, koji umire krajem iste godine. Sin Stjepan rođen je 8. siječnja 1889. godine, te najmlađi sin Ljudevit rođen je 5. svibnja 1895. godine. Rac je ravnajući učitelj u Svetom Ivanu Zelini od 1880. do 1909. godine. Ljudevit Rac se više neće vraćati na mjesto ravnajućeg učitelja u Svetom Ivanu Zelini, ali 1914. godine vraća se u Zelinu te postaje općinski načelnik sve do 1918. godine. U to vrijeme, točnije 1915. polaže ispit za označitelja bačvi. Nakon 1918. povlači se s dužnosti načelnika Svetog Ivana Zeline, te se trajno nastanjuje u Zagrebu. Godine 1920. reaktiviran je u službi Zemaljske vlade, povjereništva za prosvjetu i vjeru. Zatim, 1925. godine pridijeljen je odjeljenju Ministarstva prosvjete za Hrvatsku i Slavoniju, gdje biva i konačno umirovljen te iste godine. Ljudevit Rac umire u Zagrebu u 77 godini života, 3. rujna 1937. godine, te je pokopan na Mirogoju.

Obitelj Rac/Eisenhut. Na fotografiji stoje s lijev na desno: Stjepan Rac, Ivan Rac, Viktor Eisenhut, Ljudevit Rac ml., sjede: Draga Eisenhut r. Rac, Emilija Rac r. Bocak, Ljudevit Rac st.

Svestrani zelinski učitelj

Prvo namještenje kao učitelju bilo mu je u Križevcima gdje je službovao samo jednu godinu. Nakon toga nastavio je svoje službovanje u Svetom Ivanu Zelini. U službu Rac stupa 4. travnja 1880. godine. Zalaganjem Ljudevita Raca već prve godine njegova službovanja 1880/1881. upisane su djevojke ne samo iz Svetog Ivana Zeline i Biškupca, kao što je biolo pravilo prije, već i iz svih ostalih okolnih mjesta u školu. Zbog novonastale situacije broj polaznika je značajno porastao pa se javlja problem i potreba za dodatnim prostorijama, ali i dodatnim učiteljima. U tom smislu školski odbor s Racom na čelu tijekom svoje sjednice u veljači 1883. godine obznanjuje potrebu za uspostavom nove školske zgrade. Tijekom srpanja te godine započela je izgradnja nove školske zgrade. Izgradnju je vodio poduzetnik Josip Gold iz Zagreba, a sveukupno troškovi radova iznosili su 9647 forinti i 70 novčića. Nekoliko godina kasnije, točnije 1886. godine dječačka i djevojačka škola spojene su u četverorazrednu obospolnu pučku školu. Ova promjena uzorkovala je potrebu za novim učiteljskim kadrovima, pa se tako kroz godine djelovanja Ljudevita Raca kao ravnajućeg učitelja Pučke škole u Svetom Ivanu Zelini zapošljava nekoliko učiteljica i učitelja: Vilma Cvitaš, Ljubica Reichwein, Juraj pl. Kallay, Herta pl. Šoštarić, Hiacinta Mihaljević, Mirka pl. Šoštarić, itd.  Koliko se Ljudevit Rac trudio u obrazovanju ne samo školske mladeži već i cjelokupnog stanovništva govori nam i podatak da je 1887. godine organizirao tečaj opismenjivanja, to jest analfabetski tečaj za sve šegrte koji su djelomično ili nedovoljno polazili pučku školu.

Fotografija slikana 23. lipnja 1907. godine na posveti Školskog barjaka. Pod kišobranom stoji Marija Derkus Kukuljević, lijevo od nje Franjo pl. Antolković načelnik općine Sveti Ivan Zelina.

Zalaganjem Ljudevita Raca otvorena je i filijala škole 6. listopada 1893. godine u Novom Mjestu. Otvaranjem spomenute filijale djeca iz Novog Mjesta, Krečavesi, Polonja Donjeg i Gornjeg, više nisu trebala pohađati pučku školu u Svetom Ivanu Zelini. Godine koje su dolazile nisu donosile neke značajne promjene u djelovanju Ljudevita Raca kao ravnajućeg učitelja. Spomenuti svakako treba posvetu školskog barjaka 23. lipnja 1907. godine za kojeg Rac govori kako se isti može ubrojiti među najljepše školske barjake u domovini, a dokazom je to što je barjak na bečkoj izložbi ručnih radova dobio krasnu ocjenu. Iste ove godine na poziv Lovre Matagića, učitelja iz Vrbovca osnovano je 5. rujna učiteljsko društvo za kotar Sveti Ivan Zelina. Kako se društvu odazvalo dovoljan broj učitelja odlučeno je sazvati sljedeći sastanak za 20. listopada u Omilju. Godine 1909., točnije 17. prosinca dopisom kraljevske zemaljske vlade odjela za bogoštovlje i nastavu broj 13.640 premješten je ravnajući učitelj Ljudevit Rac višoj pučkoj školi u Ogulinu. S tom odlukom učitelju Racu prestaje zaposlenje u Svetom Ivanu Zelini i njegov 29-godišnji neumorni rad s djecom Svetog Ivana i njegove okolice. Dana 30. siječnja oprostila se školska mladež od svog dugogodišnjeg ravnajućeg učitelja. Tom prilikom Ignac Trgovac darovao mu je lijepu “pušačku garniture”, dočim mu je učiteljski zbor darovao štap sa srebrnim okovom.

Razglednica prikazuje Varaždinsku ulicu. U prvoj kući s desne strane stanovao je ravnajući učitelj Ljudevit Rac i njegova obitelj.

Uzorni vrtlar, voćar i pčelar

Upravo u vrijeme kada Ljudevit Rac stupa na mjesto ravnajućeg učitelja, a ban Mažuranić završava svoje banovanje nastaje klima u društvu povoljna za razvoj školske ekonomije. U novostvorenom društvenom raspoloženju osnivanje školskog vrta činilo se kao logičan i potreban korak. Školski vrt dodijeljen je Pučkoj školi u Svetom Ivanu Zelini 1883. godine, ali se s njegovom obradom nije otpočelo spomenute školske godine. Naime, iako je Ljudevitu Rac već 1883. oplemenio 130 divljaka raznim plemenitom voćem, nije školski vrt sve do školske godine 1885/1886. započeo u potpunosti biti obrađivan. Jedan od razloga je i činjenica da nije bio ni ograđen. Spomenute školske godine 1885/1886. službeno je predan školski vrt na korištenje ravnajuće učitelju Racu i to od strane školskog nadzornika Ivana Filipovića. Te iste godine Rac je prionuo uređivanju školskog vrta, što mu nije predstavljalo oveći problem jer je bio entuzijastični gospodarstvenik, involviran u nekoliko društvenih organizacije na području Svetog Ivana Zeline koje su se bavile promocijom i poboljšanjem poljoprivrednih uvjeta. Već sljedeće godine Rac uzgaja 797 kruškovih i jabukovih divljaka. Iz godine u godinu proizvodnja voćaka i cijepova u školskom vrtu uzastopno raste. Dvije godine od službenog preuzimanja vrta službenim dopisom 10.590 od strane Kraljevske županijske oblasti odlučeno da se uz svaku školu zasadi murvinjak to jest stabla duda. Kao vrsni promicatelj gospodarstva Rac je odredbu prihvatio s odobravanjem. Te je godine uzgojio 950 voćaka divljaka, 180 dudovih stabala, zatim 290 oplemenjenih voćaka te 25 trsova. Već školske godine 1888/1889. broj voćaka raste eksponencijalno: 1880 voćaka divljaka, 737 oplemenjenih stabala, 748 stabala duda te 124 trsa. Kako su godine prolazile iz školske spomenice Pučke škole u Svetom Ivanu Zelini koju je vodio sam Rac, saznajemo o stanju školskog vrta, nažalost dosta šturo jer Rac nije ulazio u temeljitije opise održavanja, obrade i brige oko samoga vrta. Usprkos tome možemo uvidjeti da je broj voćaka divljaka opadao, a broj oplemenjenih voćaka rastao. Rastao je također i broj voćaka koje su bile podijeljene zainteresiranim sumještanima.

Razglednice rađene po motivima fotografija Ljudevita Raca

Iako Rac uzgaja i trsove u nešto manjem broju u usporedbi s voćkama njih ne uspijeva podijeliti zainteresiranim vinogradarima, razlog leži svojevrsno nepovjerenje jer je Rac svoje trsove cijepio na američku lozu. O tome nam govori i članak u gospodarskom listu od 1891. godine u kojem se navodi izlet vinogradara iz kotara Sveti Ivan Zelina, među kojima je bio i Ljudevit Rac, Klanjcu i Štajerskoj upravo u svrhu osvjedočenja o kvaliteti američke loze. O zalaganju i trudu učitelja Raca na području osvještavanja i obrazovanja zelinskih vinogradara i voćara govori nam i činjenica da je u dva navrata završio kurs na Gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima. Prvi puta 1886. godine kada je završio voćarski kurs, a drugi puta 1893. godine završio tečaj za obuku gnojidbe i cijepljenja američke loze, te obranu protiv filoksere i peronospore. Novostečeno znanje i vještine nije ljubomorno čuvao za sebe, već je prvom prilikom zatražio od Kraljevske županijske oblasti dopust kako bi seljake podučavao “cijepljenju američke loze na zeleno”.  

Gospodarska ulica u kojoj je bila smještena Niža pučka škola, 1908. godine

U novonastalim prilikama školske godine 1893/1894. Rac u svom trošku podiže u školskom vrtu pčelinjak. U godinama koje su slijedile Rac povećava broj košnica, tako 1899. postavlja košnicu Amerikanku i slamnjaču, te jednu viseću džirzonku. Godine 1901. u školskom vrtu sveukupno ima 12 američkih košnica i dvije stublike. Kvalitetu školskog vrta prepoznaje i Antun Cuvaj koji Racu 1899. godine piše: “ovih će dana stići fotograf u Sveti Ivan Zelinu, da za parišku izložbu snimi sliku, kako je mladež IV razreda zabavljena u školskom vrtu. Budite odmah spremni i razradite uloge. Jedni učenici neka prividno cijepe, drugi obrežu voćke, treći neka čiste puteve, i.td., sve neka je zabavljeno da slika bude što ljepša. Odabrao sam za to baš školu u Svetom Ivanu Zelini, jer čujem da je ovdje najljepši vrt. Nadam se da se ne miješam previše. U koliko je od potrebe da se još nešto uredi, zamolite općinsko poglavarstvo za težake, da se pred svijetom ne osramotimo”. Da li je dotična fotografija ikada napravljena, te da li je izaslana na izložbu u Pariz 1900. godine, nažalost ne možemo potvrditi, jer o tome nemamo nikakve povratne informacije. Ljudevit Rac je o školskom vrtu brinuo sve do svojeg preseljenja na novo učiteljsko mjesto u Ogulinu. Iz sjećanja njegovog sina Ljudevita Raca mlađega o vrtu možemo saznati sljedeće: “tu je bilo najizvrsnijih plemenitih voćki niskog rasta, raznih ukrasnih figuralnih oblika i vrsta. Ogradne živice uz puteve sačinjavale su razne vrste ogrozda i ribizla. Postojao je rasadnik od 1 do 5 godina starosti, iz kojih su učenici cijepili i po turnusu najstarije voćke dobivali kao nagradu učenici četvrtog razreda, po 2-3 komada, radi rasađivanja po okolici.”

Haljina koja je putovala na Milenijsku izložbu u Budumpeštu 1896. godine. Haljinu nosi kćer Ljudevita Raca Dragojla. Haljina je nakon izložbe poklonjena novoosnovanom Školskom muzeju u Zagrebu. U pozadini se vidi školski vrt.

Nagrade kao znakovi odlikovanja

Već smo spomenuli da je Rac bio pasionirani učitelj i gospodarstvenik koji se uvijek trudio poboljšati i unaprijediti voćarstvo, vinogradarstvo, pčelarstvo i druge gospodarske grane. Da je njegov trudi uistinu prepoznat i priznat govore nam i mnogobrojne pohvale i nagrade koje je dobio tijekom života na izložbama u Hrvatskoj ali i u inozemstvu. Već 1883. godine biva od tadašnje Kraljevske vlade odsjeka za bogoštovlje i nastavu pohvaljen za uspješno djelovanje na polju pučke prosvjete. Nekoliko godina kasnije 20. svibnja 1885. dodijeljeno mu je visoko priznanje radi religioznog odgoja školske mladeži. To priznanje s Racom dobivaju i njegovi kolege, Matej Ježić, te Lj. Bock. Rac je pridavao veliku važnost izložbama i njegovanju narodnih rukotvorina pa je u tu svrhu svake godine pučka škola u Svetom Ivanu Zelini organizirala izložbu ručnih radova primarno djevojačke škole, a kasnije radova kako djevojčica tako i dječaka. Rac je 1895. godine zatražio 50 forinti u svrhu izrade izložbenih predmeta za Milenijsku izložbu u Budimpešti koja će se održati sljedeće godine. Novac je dobio, te su učenice pod vodstvom učiteljica Šoštarić za potrebe izlaganja izradile žensko odijelo s narodnim motivima. Na razini županije zagrebačke osigurava se prijevoz i posjet Milenijskoj izložbi – vožnja, stan za dva dana, dva slobodna ulaza, dva objeda, te 2-3 forinte po sobi. Sve pod vodstvom Stjepana Kovačevića, velikog župana zagrebačkog. Da li je Rac posjetio spomenutu izložbu, nije nam poznato, jer ona sam o tome ne govori u spomenici. Spomenuta haljina i fotografija u boji otposlani su za izložbu. Osim haljine na spomenutoj izložbi izložena je i košnica za pčele koju je izradio ravnajući učitelj Rac. O kvaliteti košnice govori nam i činjenica da je 28. prosinca 1896. godine Viktor pl. Vuković, kraljevski kotarski upravitelj pred cjelokupnim učiteljskim zborom Ljudevitu Racu uručio “mjedenu kolajnu kao znak odlikovanja, kao i počasnu diploma Budimpeštanske milenijske izložbe”.

Mjedena kolajna koju je Ljudevit Rac dobio kao nagradu za svoju košnoci na velikoj Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. godine.

Nije ovo Racu bila jedina nagrada i priznanje za izložene predmete na gospodarskim izložbama. Za doprinos uzornom pčelarenju bio je nagrađen “malom srebrnom kolajnom” i diplomom na Hrvatsko-slavonskoj zemaljskoj gospodarskoj izložbi održanoj u Zagrebu 1906. godine. Možda nas i ne moraju začuditi nagrade i priznanja Ljudevita Raca na gospodarskim izložbama, posebice ako znamo da je sam Rac bio vrlo vješt u izrađivanju finomehaničkih predmeta. Rac se bavio stolarstvom i to u smislu izrađivanja košnica i njihovih dijelova. Također izrađivao je i konstruirao dvije drvene ure, dva zrcala od kojih je jedno podijeljeno na tomboli koju je organizirala zelinska Čitaonica. Poznato je da je Rac popravio i gramofon Ignaca Trgovca, prvi takav u zelinskom kraju i to 1902. godine. Popravljao je i šivače strojeve. Jedan od kroničara Svetog Ivana Zeline, Gjuro Pucek o Racu je zapisao sljedeće: “Bio je pravi narodni učitelj. Lijepo je risao i svirao gusle, a znao je popraviti svaki manji stroj”.

Razglednica panaorame Svetog Ivana Zeline snimljena s Borine. Desno se ističe jednokatnica obitelji Stjepana Pažića sagrađena 1903. godine. Razglednica je putovala 1905. godine. vl. Z. Valentaković

Prvi zelinski svjetlopisac

Iako su zasluge ravnajućeg učitelja Raca uistinu hvale vrijedne i prepoznate na području naprednog učiteljstva, poboljšanja školskog i praktičnog znanja, posebice vezanog uz voćarstvo, vinogradarstvo i pčelarstvo, ipak je na jednom drugom polju učitelj Rac ostavio Trajan i s duboka neizbrisiv trag u Svetom Ivanu Zelini. Naime Rac je prvi amaterski zelinski fotograf koji je objektom svog aparata zabilježio ne samo neke od najvažnijih događaja u Svetom Ivanu Zelini i njegovoj okolici, već i neke od najzaslužnijih pojedinaca i društava. Da bi situacija bila apsurdnija onoliko koliko neizmjerno možemo vrijednih podataka uvidjeti i saznati iz racovih fotografija, toliko malo znamo o Racu kao fotografu. Njegovu fotografsku “karijeru” možemo rekonstruirati samo i jedino uz pomoć fotografija. Kada je točno Rac započeo sa amaterskim fotografiranjem, nije poznato, ali sa sigurnošću možemo ustvrditi da je za sada najstarija atribuirana fotografija nastala 1884. godine. Fotografija pokazuje učiteljstvo opće dječačke i djevojačke škole u Svetom Ivanu Zelini. Nažalost za mali broj fotografija možemo sa sigurnošću tvrditi da ih je izradio Rac, jer se na žalost na njih vrlo malo potpisao.

Najranija poznata Racova fotografija koja prikazuje učiteljstvo opće dječačke i djevojačke škole u Svetom Ivanu Zelini, snimljena 1884. godine.

Usprkos tome gotovo sigurno možemo tvrditi da su fotografije Svetog Ivana Zeline u razdoblju od 1884. Do početka 20. stoljeća isključivo njegovo djelo, jer nam drugi aktivni bilo profesionalni bilo amaterski fotograf na zelinskom području nije poznat. Rac je u Svetom Ivanu Zelini boravio do 1918. godine s manjim prekidom, u tim su godinama od prilike nastale i njegove posljednje fotografije s područja Svetog Ivana Zeline. Jedan od njih za koju svakako možemo utvrditi datum nastala je u razdoblju između 1915. i 1918. godine to u Bedenici gdje je za vrijeme Prvog svjetskog rata boravilo šest ruskih zarobljenika. Rac ne ostavlja evidenciju fotografija koje je snimio tijekom svog boravka u Svetom Ivanu Zelini, ali bez obzira na tu činjenicu neosporna je zasluga Ljudevita Raca što danas imamo sačuvane fotografije ovoga kraja, njegovih ljudi, života i događaja. Velik broj njegovih fotografija završio je kao motivi na razglednicama Svetog Ivana Zeline koje su potovale po cijeloj Hrvatskoj, Europi, ali i svijetu. Razglednice su bile izdavane od zelinskih izdavača kao što su Janko Tkalčić, Ignac Trgovac ili Dragutin Pečak. Bez njegovih fotografija prošlost ne bi bila tako upečatljivo urezana u kolektivno sjećanje Zelinčana i identitet svakog od nas.  

Ova web stranica radi boljeg rada i poboljšane funkcionalnosti koristi kolačiće (eng. cookies) i slične tehnologije. Ako nastavite s pregledom stranice, smatrat ćemo da ste suglasni s navedenom uporabom. Više informacija »