Od Jurjeva do Ivanja

Od Jurjeva do Ivanja 

Kalendarski proljeće započinje 21. ožujka. Osim činjenice da sa sobom nosi sve duže i toplije dane, te da vegetacija pomalo, ali sigurno izlazi iz zimskog sna i hibernacije, te zelenilo sve više okružuje naše svakodnevne živote, proljeće nam donosi sa sobom i početak gospodarske godine i pripreme za poljoprivredne poslove. Naravno, u prošlosti je ovaj prijelaz iz zime u proljeće bio značajniji i vidljiviji, posebice zato što je broj seoskih domaćinstava koji su ovisili o svakodnevnim i cjelogodišnjim gospodarskim radnjma bio brojniji nego što je to danas. Bez obzira na ovu činjenicu, simbolički prijelaz na proljetni dio godine još uvijek pobuđuje određenu dozu aktivnosti i buđenja iz „zimskog sna“. Simbolički i mitološki ovaj dio godine vrlo je zanimljiv iz aspekta etnografskih istraživanje i nematerijalne baštinske kulture.

Vinko Žganec prilikom zapisivanja tekstova i napjeva izvornih narodnih pjesama Prigorja 1973. godine, Snimio Zdravko Valentaković

Od razdoblja Jurjeva pa sve do Ivanja sjeverozapadna Hrvatska, pa tako i svetoivanjski kraj svjedočio je u prošlosti običajima i tradicijama od kojih se do danas zadržao manji broj, ili eventualno dijelovi obreda. Zasigurno i danas postoje pojedinci, možda oni starijih generacija koju su svjedočili nekim od običaja i tradicija o kojima ćemo ovdje nešto kazati, a vjerojatno postoje i mlađe generacije koje su o istima čule iz priča svojih roditelja ili djedova i baki. Tradicijski na području Sjeverozapadne Hrvatske postoje dva glavna običaja povezana s proljetnim razdobljem u godini. To su paljenje krijesova, posebice onih povezanih s Jurjevom, Uskrsom i Ivanjem, te običaj koledanja. Koledanje to jest koleda ima nekoliko značenja, između ostalih to je skupno pjevanje muške djece, mladića pa ćak i odreslih ljudi; obred; ophod; pjesma; krijes koji se pali na Jurjevdan ili Ivandan, itd. Koledari idu od kuće do kuće pjevajući i čestitajući imendan ili blagdan, te za to dobivaju simboličke darove. 

Krijesovi u svetoivanjskom kraju

Jurjevski običaji, to jest jurjevski krijes obilježava se dan prije ili na sam dan Sv Juraja 23. travnja. Ovaj dan simbolički označava granicu i prijelaz između zimskog i ljetnog dijela godine, posebno se ovo odnosi na gospodarsku godinu (ne kalendarsku, jer je kalendarski proljeće počelo mjesec dana radnije). To je zapravo sveti Juraj? Vitomir Belaj nam govori kako je Juraj bio rimski vojnik pogubljen za vrijeme cara Dioklecijana 303. godine jer se nije želio odreći svoje kršćanske vjere. Kršćanski puk ga štuje od 5. stoljeća iako je bilo nekoliko pokušaja da ga se izbaci iz rimokatoličkog kalendara zbog određene povijesne neutemeljenosti. Sa sv. Jurjem kršćansko vjerovanje ponajviše povezuje borbu i pobjedu nad zmajem. Ova legenda nastala je najvjerojatnije negdje na istoku jer je sam kult sv. Juraja najprije vezan za Palestinu i Egipat, a potom se najprije širi po cijelom Bizantu te nakon toga dolazi posredstvom kršćanskih spisa na Zapad. Priča pobjede sv. Jurja nad zmajem se tijekom povijesti različito tumačila – od puke istinitosti, preko mitološkog poistovjećivanja lika zmaja s carem Dioklecijanom ili vragom, pa do alegorijske pobjede vjere, to jest kršćanstva nad nevjerom to jest poganstvom.

Na Vuzmicu, Krč, 05.04.1953. u 5:30 sati ujutro. S lijeva na desno: Prvi red: Lanović (Ježinec), Jure Tule (Turkovica), Dragomir Klobučar, Lujo Kos (mlađi), Romica Šepić. Drugi red: Milan Pažić, Treći red: Lujo Pažić, Dragan Dananić, Janko Pažić, Žigrović (Pepač, na harminici), Slavko Nemčić, sa bocom Marečić (iz Biškupca).

Bez obzira na ova tumačenja u pučkoj mitologiji i pobožnosti sv. Juraja ponajviše se povezuje uz početak proljeća i gospodarske godine. Seljaci su sv. Jurja najprije štovali kao zaštitnika konja, a potom i ostalih domaćih životinja. U narodnoj tradiciji je sv. Juraj također i zaštitnik teških bolesti, bolesti s jakim grčevima, visoke vrućine, padavice, itd. Djevojke i žene sv. Jurja štuju kao zaštitnika od napasnika. Na taj dan po prvi puta svečano izvodilo blago na pašu, unajmljivali su se ili otpuštali sluge i pastiri, bralo se raznoliko proljetno cvijeće i trave, a djevojke su se umivale vodom u koju bi umakale svježe ubrano proljetno bilje. Iz sjećanja Belec Stjepana (r. 1900. godine) iz Topličine Donje saznajemo da su pastiri pleli vjence od zelenila i cvijeća te su ih vezali oko rogova stoci. Ovaj običaj upražnjavao se desetak dana prije samog Jurjeva Spomenuti običaji na određen način unutar sebe nose simbolizam buđenja i regeneracije mladosti i ljepote, te sveopćeg rađanja prirodnog i životinjskog svijeta. Isti simbolizam nosi i poznati jurjevski krijes koji se pali dan uoči Jurjeva ili na samo Jurjevo. Pokraj ovih krijesova sastajala bi se mladež iz sela, ali i ostali žitelji, te bi se pjevale za to prigodne pjesme. Kazivanja nam govore da su se krijesovi palili na više mjesta. Gospodar bi sam zapalo manji krijes u svom vinogradu, dok bi mladež palila krijes na poljima, uglavnom onima gdje su posađene žitarice. Dječaci su uzeli sa sobom ritke (manji snop slame koji je sačuvan od Božića) i na livadi su ih palili te trčali po livadi kako bi zaštitili urod od vještica. Ovaj običaj paljenja krijesa kod klijeti ili pri vinogradu sačuvao se sigurno do kraja 1940ih godina, kada i sam Žganec popisuje popjevke u svetoivanjskom kraju. Popijevke su se također prestale pjevati u tom razdoblju. Osim mladeži i gospodara, krijes su znali naložiti i pastiri koji su dan prije Jurjeva pustili blago s paše ranije nego inače. Krijes su naložili blizu ulaza na imanje ili selo, te su nakon što je krijes izgorio tjerali stoku preko njega vjerujući da će tako blago dati više mlijeka, te da će ga zaštiti od raznih bolesti i vrađbina. Kad su protjerivali blago kroz krijes, kaže Barica Pažić iz Črećena (r. 1915. godine), vikali su „Hajde maslo, hajde maslo!“.

Prijelaz stoke preko žara, na glavi oko rogova stavljen je vijenac od zelenila i cvijeća. 

Osim jurjevskog krijesa u izvorima pronalazimo i podatke da se palio krijes za blagdan Sv. Ivana, to jest na Ivanje 24. lipnja. Izvori o ivanjskim krijesovima su nam ponešto rijeđi. Prvi podatak o ivanjskim vtrama pronalazimo u rukopisu Ane Walke Stipetić nastalom 1904-1905.  godine. U drugim izvorima kao što su Upitnica etnološkog društva Jugoslavije, istraživanja dr. Žganca, te etnografski zapisi pohranjeni u Muzeju Sveti Ivan Zelina ne govore o značajnosti ivanjske vatre, dapače niti ju spominju. Po tome možemo zaključiti da ivanjska vatra nije bila toliko značajna niti raširena kao jurjevska, ili uskrsna.

Druga značajna vatra koja se palila na području sjeverozapadne Hrvatske, pa tako i na području Svetog Ivana Zeline i njegove okolice su vuzmice. Vuzmica je uskrsni krijes koji se palio u svitanje na Uskrs. Krijes su najčešće palili muškarci, mlađi dječaci i djeca. U ponekim mjestima sjeverozapadne i središnje Hrvatske vuzmice su prisutne i dulje od 100 godina. Isprva vuzmice su palili pastiri, ali tijekom vremena tu ulogu preuzeli su muškarci unutar nekog sela ili zajednice, da bi u novije vrijeme prilikom paljenja vuzmice sudjelovalo cijelo selo, uključujući i djevojke. Paljenje uskrsnog krijesa društveni je događaj. U ponekim naseljima također ima i natjecateljski karakter. Često su se dva ili više naselja natjecala u veličini vuzmice, ali i snazi te duljini kojom vuzmica gori. Duljina i jačina sagorijevanja krijesa zavisila je i od materijala koji se koristio u izradi samog krijesa. Tako nam su nam za izgradnju vizmice potrebna četiri glavna okrugla stupa oko kojih se pletu raznolike grančice od borovine, šiblja, trnja, borovnice, slame, kukuruzovine... Ponekad su mladići znali stavljati automobilske gume kako bi krijes duže gorio te se više dimi. Iz pitnice etnološkog društva Jugoslavije zapisane tokom 1981. godine, saznajemo da se u Šulincu vuzmica potpaljivala sa grančicom drijenka koji je bio posvećen na Cvjetnicu. Vjerovalo se da će se na taj način spriječiti moguće nevrijeme. Iz Komina nam kazivač Berulec (r. 1908. godine) govori da se na sam dan Uskrsa palila vuzmica, za koju su raznoliko granje sakupljali mladi uz pomoć starijih. U ranu zoru prije samoga paljenja mladi su prolazili selom i budili sumještane. Nad vuzmicom su znali peči neko pećenje, ili ranije isprošena jaja. Vino i rakiju su donosili od svoje kuće. Uz vuzmicu su provodili cijelu noć, jelo se, pilo, plesalo i zabavljalo.

 Priprema vuzmice u Svetom Ivanu Zelini. Fotografija je snimljena negdje 1960ih godina. 

Običaji koledanja

Osim paljenja krijesova drugi značajan proljetni običaj raširen po Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, pa tako i na području Svetog Ivana Zeline je običaj koledanja, to jest ophoda mladih djevojaka i mladića te pjevanja prigodnih pjesama. Valja imati na umu da je nekoliko različitih pjesama koje su se pjevale u spomenutim prigodama. Koja će se točno pjevati ovisilo je o pjevačicama i mjestu u kojem se pjesme izvode. Najveći broj tih pjesama i običaja vezanih uz njih zapisao je dr. Vinko Žganec u svojoj knjizi Hrvatske pučke popijevke iz Zeline i okolice. Svakako jedna od najpoznatijih jurjevskih pjesama je „Sveti Đura kres naloži...“ koja se pjevala prvo večer na Jurjevo i svaku večer do Duhova. Također u rukopisu Ane Walke-Stipetić iz 1904./1905. godine saznajemo da se za jurjevski krijes pjevala pjesma „O jabuko zeliniko...“

Drugi izvori nam govore da su prije samih jurjevskih ophoda po kućama u župi, djevojke po prvi puta zapjevale dan prije Jurjeva pri krijesu. Izvori iz Lakteca govore da se tada pjevalo „Gori nam vatra krijesnica, kuloži Djeva Marija i njezin bratec Ivica“. Dr. Žganec u svojoj knjizi navodi još i sljedeće pjesme kao jurjevske „Pomoz Bože i Marija“, te „Đurđevska kišica tiho rosila“.

Tekst pjesme "Oj jabuko zeleniko" kako ju je zapisao dr. Vinko Žganec 1947. godine kada je prikupljao napjeve i pjeseme po svetoivanjskom kraju. Njegov izuzetan rad objedinjen je u knjizi "Hrvatske pučke popjevke iz Zeline i okolice"

Nakon Jurjeva pa sve do Ivanja djevojke su pjevale svaku srijedu i subotu na raskižju ili pod kojim drvom. Nakon Duhova do Ivanja pjevalo se „Došli su došli ti troji godi...“, dok su za samo Ivanje pjevali „Bog pomagaj tomu stanju...“  U literaturi pronalazimo da se spomenuti običaj paljenja krijesova nastavljao do blagdanima sve fo blagdana Svetog Petra i Pavla, 29. lipnja.  U tom periodu pjevale su „Kukuvačica Lade, zakukuvala, Lade moj...“. Kao što je spomenuto ovakvo pjevanje trajalo je do Ivandana. Bilo je izuzetno važno da se pjesma ne prekine. Važilo je to za sve pjesme, kako jurjevske tako i ivanjske. Prve dvije djevojke još ne završe svoj stih, a već na kraju druge dvije upadaju i ponavljaju taj isti stih. Poneka tumačenja govore kako se ovako pjevalo da bi se pjesma što prije završila i da bi djevojke mogle obići što više kuća. Druga tumačenja govore da ukoliko bi pjesma bila prekinuta iz bilo kojeg razloga, to ne bi bilo dobro, to jest, ukoliko bi se prekinula narod je vjerovao da će ih potući tuča. Valja imati na umu da poneke od pjesama koje su se pjevale za Jurjevo, nakon njega i za vrijeme Ivanja variraju u tekstovima, ali njihova poruka i simboličko značenje je jednako.

Tradicionalna pjesma sa područja Svetog Ivana Zeline koja se izvodila u vrijeme Ivanja prilikom koledanja. Pjesmu su izvodile 4 djevojčice i 2 ili 4 dječaka. Pjeva se u dva kora kao i druge pokresničarske pjesme u Zelini. Prije nego što prve dvije pjevačice završe prvi stih, druge dvije pjevačice upadnu pjevajući isti stih. Pjesmu izvodi Jelica Posavec iz Nespeša, rođena 1901. godine

Vrlo sličan obred pjevanja kakvog smo imali u vrijeme Jurjeva pa sve do Duhova, bio je prisutan i na Ivanje. Dapače, poneke kazivačice govore kako se pjevanje od Jurjeva nastavilo sve do Ivanja, kao što je već spomenuto, svaku srijedu i subotu. Na samo Ivanje četiri djevojke koje se zovu „ladajnke“ i dva mladića (u nekim kazivanjima nalazimo i podatak o četiri dečka) obilazili su od sela do sela po čitavoj župi i pjevali spomenutu pjesmu „Hvaljen budi Jezuš Kristuš“ kada bi došli u nečiju kuću. U rukopisima još pronalazimo nazive kresničari ili pokresnice za spomenutu grupu koledara. Saznajemo da se u Nespešu, a moguće i u drugim selima ova grupa zvala „pokrsničari“. Naravno valja imati na umu da je u ovom običaju sudjelovalo više sličnih grupa koje su obilazile sela unutar svoje župe, a ponekad i nešto dalje. Kuće u svojem selu nisu obilazili. Djevojke su nosile vijence na glavi i bila obučene u svečano ruko, dječaci također. S time da je jedan od dječaka nosio logožar, dok je drugi nosio štap za obranu. Kada su došli pred kuću, jedan dječak je ušao u kuću, poklonio se i pitao "je li slobodno popevati"? Nakon što je dobio potvrdni odgovor, dvije su djevojke počela pjevati, one su ujedno i vodile, dok su druge dvije preuzimale isti stih i nastavljale, kako se pjesme ne bi prekinula. Koledari su za svoje pjevanje u svakoj kući bili nagrađeni. Uglavnom su pjevale djevojke dok su dječaci uzimali darove. Nakon što ispjevaju ukućani ih daruju jajima, špekom te ponekad novcem. Kada su pjevačice primile dar, dodale su pjevajući „Hvala, hvala ki ste dali, Mi hvalimo Bog vam plati i donešeni sveti Ivan“. Naravno događalo se da pjevačice nisu dobile neki dar, u tom slučaju pjevale bi „Pri tej hiži bedenj z miši, tioj lete dober Bog“.  Nakon što obiđu sve kuće u župi djevojke i momci međusobno podijele što su sakupili. Zapisi nam govore da je ovaj običaj prestao postojati početkom Prvog svjetskog rata. Osim spomenutih pjesama dr. Žganec u svojoj knjizi navodi i sljedeće ivanjske pjesme „Ja posijam lanek“, „Pomoz Bože i Marija, to oj lete dober Bog“, „Sveti Ivan pomozi nam“.

Tradicionalna pjesma sa područja Svetog Ivana Zeline koja se izvodila u vrijeme Ivanja prilikom koledanja. Pjesmu su izvodile 4 djevojčice i 2 ili 4 dječaka. Pjeva se u dva kora kao i druge pokresničarske pjesme u Zelini. Prije nego što prve dvije pjevačice završe prvi stih, druge dvije pjevačice upadnu pjevajući isti stih. Pjesmu izvodi Jelica Posavec iz Nespeša, rođena 1901. godine

Uz Ivanje vezan je i običaj gatanja, to jest predviđanja budućnosti. Kazivačica iz Črečana, Barica Pažić, govori nam upravo o tome. Svaka osoba iz kuće dobila je cvijet, ružu, koju je stavila na prozor. Čija je ruža noću uvela, za njega se kaže, da će tokom jedne godine umrijeti.Vrlo slično vjerovanje nam donosi i Ana Walka-Stipetić u svom rukopisu u kojem kaže: „na večer pred ivanje ubere se cvijet volovsko oko, taj cvijet metne se na rešeto, a rešeto se postavi na hladno mjesto. Ako je taj cvijet sljedećeg jutra svjež, onda se ne će umrijeti iste godine“.

Bez obzira koja se pjesma pjevala ili tko i kako je vodio koledanje valja znati da su svi ovi običaji i tradicije bile i ostale u čast rađanja životinjskog i prirodnog svijeta, jer uz Badnji dan razdoblje od Jurjeva do Ivanja u folklornom smislu najbogatije je razdoblje u godini. U tom smislu pjesme koje se izvode su vesele i njima se izriče radost. Danas se na ovakav nači ne koleda u našem kraju, ali tradiciju prošlih vremena održava nekoliko kulturnih institucija koje djeluju u Svetom Ivanu Zelini, ali i pojedinci koji usmenom predajom prenose minule običaje mlađim generacijama. Sjećate li se i Vi nekih davno zaboravljenih običaja vezanih uz proljeće ? 

Autor:

Igor Zrinski, mr.sc.

Muzej Sveti Ivan Zelina

Trg A. Starčevića 13

igor.zrinski@zelina.hr