Sedam stoljeća povijesti

Ova knjiga sukus je burne i zanimljive povijesti srednjovjekovnog Zelingrada, njegovih vlasnika i životopisnih društvenih i povijesnih promijena koje su zadesile ovaj utvrđeni grad. Knjiga nam govori i o svakodnevnom životu žitelja Zelingrada, posebice vlasnika koji su jednako kao i sam grad imali vrlo burnan i zanimljiv život, prepun nesigurnosti i povijesnih previranja. Čitatelj se može upoznati i sa arhitektonskim izmjenama i razvojem samog Zelingrada, te sa arheološkim i konzervatorskim radovima i iskopinama koje su nađene bilo unutar samog Zelingrada bilo u njegovom podgrađu.

Sadržaj

Predgovor

Mačković Romana: Povijest Zelingrada

Horvat Zorislav: Novi pogled na izgradnju Zelingrada

Houška Mladen: Odnosi vlasnika Zelingrada i stanovnika Zeline od 13. do 16. stoljeća

Mačković Romana: Svakodnevnica na Zelingradu

Mačković Romana: Vojna oprema i obrana Zelingrada

Mačković Romana: Pregled zaštitnih arheoloških istraživanja i konzervatorskih radova na

Zelingradu

Popis izložaka

Zelingrad, seven centuries of history

U povijesnim izvorima Zelingrad se spominje pod raznim imenima: Zelna, Zelyn, Zelenwar, ponekad kao castrum, a ponekad kao castellum, ali u narodu se udomaćio naziv Zelingrad. Nije poznato kada je Zelingrad točno sagrađen. Prihvaćeno je mišljenje da je sagrađen u godinama nakon provale Tatara, tj. iza 1242. g. kako bi se dobio još jedan tvrdi, čvrsti grad u kojega bi se narod mogao sklanjati pred eventualnim budućim osvajačima. Sagrađen je svakako prije 1295. g. kada se prvi puta spominje.

Sljedećih godina nema podataka o Zelingradu sve do 1326. kada ga je kralj Karlo darovao magistru Nikoli Ludbreškom. Magister Nikola je bio vlasnik Zelingrada vjerojatno do svoje smrti. Ne zna se točno kada je umro, ali se 1366. g. u ispravama spominje Tetis, kćerka Gjure od Bednje i udova Nikole Ludbreškog. Godine 1397. se kao vlasnik Zelingrada spominje Fabijan Bičkele, pristaša kralja Sigismunda. Prezime ove plemićke obitelji je pisano na više načina - Bickele, Bichkele, Bychkele, Byczkele, a tijekom vremena mijenjao se i pridjev - de Chetherthekhel (od Četvrtkovca), de Zelina (od Zeline), de Zelyn (od Zelingrada). Već sljedeće 1398. godine, 3. ožujka Fabijan Bičkele pred zagrebačkim kaptolom izjavljuje da će dati slobodu svima koji nasele pusta mjesta na njegovom posjedu Četvrtkovec kod potoka Zeline i da kroz 20 godina neće tražiti od njih nikakve daće izuzevši one kraljevske.

Fabijana nasljeđuju sinovi Ivan, Ladislav i Stjepan. Sva trojica prisustvuju saboru u Križevcima koji je održan 1439. godine. Ladislav iza sebe ostavlja tri sina - Ladislava, Stjepana i Nikolu a Stjepan ostavlja sina Ivana. Stjepan se posljednji puta spominje u jednoj ispravi 1472. godine kada je u Zagrebu na Pisanom mostu bio napadnut zajedno s Petrom Bisaškim od strane službenika zagrebačkog biskupa Osvalda Tuza. Treća generacija obitelji Bičkele bila je također sklona pljačkama i nasilništvu. U tome se naročito isticao Ladislav koji je dospio pred kraljevski sud kada je 1481. godine kralj Matijaš Korvin osobno došao u Zagreb da stane na kraj samovolji i bezakonju slavonskih plemića. Dana 30. siječnja 1481. godine sastao se veliki sabor slavonski. Plemstvo zagrebačke županije zatim je izabralo dvanaest prisežnika koji su se onda zajedno sa županom i četiri plemićka suca sastali na zborovanje. Prisežnici su zatim sastavili popis svih plemića i drugih ljudi koji su se na bilo koji način ogriješili o zakon. Medu četrdeset i dva velikaša koji su osuđeni na gubitak života i imanja bio je i Ladislav Bičkele. Usprkost tome kraljeva osuda nije izvršena, a Ladislav je nastavio s nasilništvom. Takvim načinom života Bičkele su nastavili sve do 1490. godine kada su u Zelingrad ušli vojnici kralja Maksimilijana Habsburškog te pobili većinu ljudi koji su se u gradu zatekli. U borbi je ubijen i Ladislav Bičkele.

Nakon Ladislavove smrti od obitelji Bičkele je ostala na životu Barbara, kći pokojnog Stjepana Bičkele. Ona se udala za Ladislava Petečića koji je kao kaštelan upravljao Zelingradom u ime novog vlasnika - moćnog Stjepana Zapolje. Godine 1499. nakon smrti Stjepana Zapolje Zelingrad prelazi u vlasništvo njegova sina Ivana koji je 10. studenog 1526. godine proglašen ugarskim kraljem, a 6. siječnja 1527. godine kraljem Hrvatske i Slavonije. Kako je međutim i Ferdinand Habsburški postao kraljem Ugarske i Hrvatske, počeo je otimati imanja Ivanu Zapolji i darivati ih svojim pristašama. Tako je Ferdinand u dva maha, izdao darovnice za Zelingrad plemićima Mihaljević. Zbog građanskog rata koji je bjesnio Slavonijom, Mihaljevići nisu mogli doći u posjed darovanog grada. Za Zelingrad su se otimali od 1527. do 1536. godine pristalice Ferdinanda i Zapolje. Medu Ferdinandovim pristalicama isticao se u tom pogledu Ivan Kaštelanović, gospodar Bisaga, a među Zapoljinim pristalicama se isticao zagrebački biskup Šimun Erdedi. 1531. godine je Zapolja darovao Zelingrad biskupovu nećaka Petru Pallfiju. On je uveden u posjed grada 6. srpnja 1533. godine od strane zagrebačkog kaptola. Uvođenje u posjed je izvršio Ivan Lobory, prebendar zagrebačke crkve u prisustvu Zapoljinog izaslanika Pavla Nespeškog. Protiv tog uvođenja u posjed pred zagrebačkim kaptolom prosvjeduje Ivan Kaštelanović smatrajući da on ima pravo na Zelingrad, budući da mu ga je obećao kralj Ferdinand.

Dana 15. kolovoza 1535. godine pred zagrebačkim kaptolom zagrebački biskup Šimun Erdedi, Petar Pallfy i Ivan Tompa prodaju Zelingrad za 3 500 zlatnih forinti bivšem hrvatskom podbanu Pavlu Kerečenjiju i njegovim sinovima Mihajlu, Ladislavu, Andriji, Ljudevitu, Ivanu i Matiji. Te godine se grad utvrđuje za obranu od Turaka. Izgrađene su snažne kule. Na jakoj ulaznoj kuli sa sjeverne strane uklesan je natpis iz kojeg saznajemo da je ovo djelo uređenja grada učinio osobiti Juraj Kerhen, kaštelan Zelingrada 1535. godine. 1537. godine pokušao je Ivan Kaštelanović ponovo doći u posjed Zelingrada. Ali kada je Kaštelanović zajedno s prebendarom zagrebačkog kaptola i kraljevim povjerenikom u nedjelju poslije Lucijina (16. prosinca) došao na lice mjesta pred Zelingrad, tom uvođenju u posjed je prigovorio Andrija Hladnović u ime plemenitih Mihajla i Ladislava, sinova pokojnog Pavla Kerečenjija koji je kupio taj grad. Tako Ivan Kaštelanović nikada nije uspio doći u posjed Zelingrada usprkos svojih velikih zasluga za kralja Ferdinanda. Tri godine kasnije Ivan Kaštelanović umire.

Pavla Kerečenjija su naslijedili njegovi sinovi Mihajlo, Ladislav, Andrija, Ljudevit, Ivan i Matija. Kćerka Sofija udala se za Stjepana, sina Emerika Bradača od Ladomerca. Ivan je postao budimski prepošt. Kerečenji su u to vrijeme bili ugledna i bogata plemićka obitelj, čiji članovi obavljaju važne javne poslove. Mihajlo Kerečenji je od 1557. do 1558. godine obavljao dužnost hrvatskog podbana. Dok je Mihajlo bio podban, hrvatski staleži su odredili da se zbog opasnosti od Turaka iz Čazme trebaju otpremiti svi spisi koji se odnose na javnu upravu, a od važnosti su za kraljevinu. Mihajla je zapala dužnost da sve spise spremljene u 5 do 6 sanduka otpremi u svoj Zelingrad i da ih tamo pohranjene čuva dok ne prođe opasnost od Turaka.

Obiteljsko ime Kerečenji ponovo se pojavljuje pred hrvatskim saborom u vezi isprava važnih za povijest kraljevine koje je Mihajlo još nekada, kada je bio podban odvezao iz Čazme i pohranio u gradu Zelini. Opasnost od Turaka je prošla, isprave je trebalo vratiti. Kako to Kerečenji nisu učinili, sabor je 25. siječnja 1601. godine u Zagrebu raspravljao o tom slučaju. Zaključcima sabora pozivaju se vlasnici Zelingrada Ladislav Kerečenji (sin Mihajla) i Ivan Budor da zajedno sa svojim protonotarom Gjurom Mikulićem vrate isprave. Budući da je postojala sumnja kako su neke isprave otuđene, sabor je odredio povjerenstvo koje je trebalo izraditi popis isprava.

Već 1640., 1642. i 1644. godine spominje se Zelingrad već kao sasvim razvaljen (in diruto castro Zelina). Posljednji muški potomak ove nekoć slavne i moćne plemićke obitelji Ladislav Kerečenji ostavlja oporučno razvaljen Zelingrad i trgovište Četvrtkovec s posjedima Tomi Mikuliću i Gabrijelu Črnkociju te njegovoj ženi Doroteji Vragović.

Nije poznato je li Zelingrad nakon toga ikada više obnovljen ili je za nove gospodare Mikuliće, Črnkocije i Fodrocije on bio samo bezvrijedna ruševina, hrpa kamenja duboko u Zelinskoj gori koja je protekom svakog stoljeća sve više padala u zaborav.