SVECI ZAŠTITNICI VINOGRADARA I VINARA
Običaj biranja i usvajanja svetaca zaštitnika seže u vrijeme izgradnje prvih crkava, koje su budi spomenuto, u velikoj mjeri izgrađene upravo na grobovima mučenika. Od tih prvih dana Crkve vjernici su birali svete osobe koje su bile izravna poveznica između njih i Boga. Mnogi sveci zaštitni povezani su ne samo uz patronat neke crkve, već i uz zaštitu određenih osobina, zanimanja, djelovanja ili običaja. Možemo usptvrditi da postoji svetac zaštitnik za gotovo sve situacije u životu. Tako i vinogradari i vinari imaju svoje svece zaštitnike. Među vinogradarima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, prema narodnim običajima, štuje se pet "zapovijedanih vinogradarskih svetaca": Sv. Vinko (22. siječnja), Sv. Juraj (23. travnja). Sv. Ivan Krstitelj (24. lipnja), Sv. Mihovil (29. rujna) i Sv. Martin (11. studenog). Osim spomenutih postoji još nekoliko svetaca koji se štuju u vezi sa vinogradarskim i vinarskim običajima. Tako se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj štuje Sv. Bartolomej ili Bartol (24. kolovoza). U Dalmaciji vinogradari štuju Svete Kuzmu i Damjana (26. rujna), te Sveti Andrija, apostol (30. studeni).
Sveti Antun, opat (17. siječnja). Rođen je u Egiptu u uglednoj i bogatoj kršćanskoj obitelji. Nakon smrti roditelja rasprodao je svoje nasljedstvo i podijelio siromasima. Odlazi živjeti u Libijsku pustinju gdje se pridružuje skupini samotnjaka. Sav je njegov daljnji život bio posvećen odricanju i duhovnom rastu. Dvadeset je godina živio u špilji te se trsio da svlada sve tjelesne slabosti i živi samo za Boga. Kad se vratio iz svoje samoće, bio je već stekao veliku duhovnu snagu te su mnogi dolazili k njemu da žive pod njegovim vodstvom. Ponovo se vraća u pustinju, ali ovaj put s brojnom mladeži koja je željela da im bude duhovni vođa. Umro je u dobi od 105 godina. Sv. Antun smatra se ocem monaštva. Stoga se obično prikazuje s kukuljicom i monaškim habitom. Podupire se o štaku koja označava njegovu duboku starost i nosi zvonce u ruci ili obješeno o štaku. U pučkom vinogradarskom kalendaru neki su datumi utvrđeni kao dani kada valja otići u vinograd. Tako se smatra da se od Antunova počinje s obradom vinograda. U okolici Svete Jane se vjerovalo da od sv. Jantona valja početi obrezivati po jedan trs. Sveti Vinko, đakon (22. siječnja). Živio je u IV. stoljeću u Zaragozi u Španjolskoj. Bilo je to vrijeme vladavine cara Dioklecijana i vrijeme progona kršćana. Prokonzul Dacijan najprije je dao uhititi biskupa Valerija i njegova đakona Vinka. Na ispitivanju Vinko je govorio umjesto staroga biskupa i to je činio toliko vješto i uspješno da je uspio zbuniti tužitelje. Kad je prokonzul vidio da ne može optužiti kršćane, naredio je da se mladi đakon stavi na muke. No Vinko je ustrajao u vjernosti i položio svoj mladi život za Crkvu. Legenda pak kaže da je Dacijan, pošto je uzalud pokušao uzdrmati Vinkovu vjeru mučenjem, naredio da se spremi mekana postelja, prostrta samim ružama i da se Vinko položi u nju. Čim je Vinko stavljen u postelju, preporuči svoju dušu Bogu i umre. Dacijan je naredio da se tijelo baci divljim zvijerima da ga proždru, ali doleti je gavran i obranio njegovo tijelo. Tada su odvezli tijelo lađom na pučinu i bacili ga u more s mlinskim kamenom o vratu. More ga je na čudesan način izbacilo na obalu, a valovi iskopali grobnicu za sv. Vinka. Na slikama se sv. Vinko prikazuje kao prekrasan mladić obučen u dalmatiku. Nosi palmu mučeništva, a posebna su mu oznaka dvije vrane koje su pratile lađu što je prevozila svečeve moći od rta San Vincente do Lisabona gdje se i sad čuvaju. Svetog Vinka, vinogradari mole za još bolji urod u ovoj godini i da im čuva vinograd od zime, mraza, kiše, tuče, bolesti, štetnika i svega drugog što vinogradu može naštetiti. Na sv. Vinka vinogradari odlaze u vinograde i odrežu dvije-tri rozge koje kod kuće stave u pehar s mlakom vodom pokraj prozora, zbog svjetla. Za stanovito vrijeme loza potjera pupove, zatim i male grozdove na temelju kojih vinogradar ustvrdi hoće li godina biti rodna i plodna.
Sveti Juraj (23. travnja). Za Dioklecijanova progona kršćana bio je rimski vojni časnik. Pomagao je uhićenim kršćanima dok i sam nije bio uhićen, mučen i ubijen. Jedan je od najštovanijih svetaca i već u IV. stoljeću u Siriji postoje crkve posvećene njemu. Najveću popularnost stekao je s križarskim ratovima kada postaje prototip idealnog kršćanskog viteza i od kada se mnogi gradovi, pokrajine i države stavljaju pod njegovu zaštitu. Legende, počevši od VI. stoljeća, pripovijedaju i proširuju teme o njegovom mučenju i smrti, od XI. stoljeća i o njegovim čudesima, a tek u XIII. stoljeću uvodi se i motiv njegove borbe sa zmajem. Sv. Juraj je u zapadnoj ikonografiji uvijek mlad i bezbrad, duge valovite kose. Atributi su mu koplje ili isukani mač, štit, bijela zastava s naslikanim crvenim križem, zmaj.Područje zaštite sv. Jurja bilo je vrlo veliko: u kužnim bolestima, u pogibeljima na moru, u ratu, pred sudom, u svim životnim opasnostima. U agrarnim i stočarskim sredinama, kakva je bila i kod nas, Juraj je postao zaštitnik zemlje, usjeva, zelenila i stoke. Zaštitnik je križara, vitezova, vojnika i svih obrta koji su u vezi s ratovanjem; zaštitnik konja, ratara i pastira. Sv. Juraj je drugi zapovijedani svetac u vinogradarskoj godini. Do Đurđeva ili Jurjeva se u vinogradu moraju obaviti početni poslovi: valja se novi nasad loze posaditi, a u starom vinogradu gnoj razbacati i potkopati, trsove okopati i obrezati. Sveti Ivan Krstitelj, prorok (24. lipnja). Anđeo Gabrijel najavio je Ivanom ocu Zakariji da će Ivan biti ispunjen Duhom Svetim još u utrobi. Ivanovo rođenje je bilo čudo, anđeo Gabrijel odredio je da je Ivanova zadaća da pripremi Izrael na dolazak Gospodina. Nakon što se pripremao posteći i moleći u divljini blizu Mrtvog mora, Ivan je počeo propovijedati i krstiti ljude u rijeci Jordan. Ivan nije bio čudotvorac, ali su ipak ljudi dolazili čuti njegovu poruku te je tako okupio mnogo sljedbenika. Prekoravajući tetrarha Heroda Agripu zbog svetogrdnog braka s rođakinjom Herodijadom, biva Ivan bačen u tamnicu. Kada Saloma, kći Herodijadina, pleše na Herodovoj gozbi, a Herod joj za nagradu obećava što god zaželi, Saloma – na nagovor svoje majke – zatraži glavu sv. Ivana Krstitelja. Po Herodovom nalogu krvnik u zatvoru odsiječe Ivanovu glavu, koju donesoše Salomi na pladnju. Sv. Ivan Krstitelj je velika ličnost na razmeđu Starog i Novog zavjeta, asketa i propovjednik, prorok. Smatra se posljednjim starozavjetnim prorokom i prvim svecem u Crkvi. Za Ivanje gorice se moraju drugi put okopati, povezati, oplijeviti i poprskati. Iza Ivanja u vinograd se ide samo prskati, piriku postrugati, zaperke i mladice odstraniti. U to je vrijeme vinograd najbujniji. Zato ga i napadaju razne bolesti. Potrebna je zaštita od peronospore i pepelnice, a prvi put se prska i protiv sive truleži. Ali sve ovisi o vremenskim uvjetima, ako je vrijeme kišovito i vlažno, treba više puta špricati.
Sveti Bartol, apostol (24. kolovoza). Rodom je iz Kane Galilejske. Jedan je od 12 apostola. O njemu se znade vrlo malo. Predaja kaže da je putovao na istok sve do Indije. Dok je propovijedao kršćansku vjeru u Armeniji, uhvatiše ga pogani, živog ga oderaše i potom razapeše na križ. Stoga je njegova neizostavna oznaka veliki nož posebna oblika, oruđe njegova mučeništva. Ponekad se prikazuje s ljudskom kožom prebačenom preko ruke, što podsjeća na deranje kože koje je podnio. To je doba kada grožđe već polako počinje mekaniti, pa postaje meta raznih ptica, posebno kosova i čvoraka. Zbog toga za Bartola vinogradari odlaze u vinograde i stavljaju strašila za zaštitu od ptica. U sjeverozapadnoj se Hrvatskoj vinogradari od starine bore protiv ptica postavljanjem klopotaca, drvenih čegrtaljki koje pokreće vjetar. Sveti Kuzma i Damjan, mučenivi (26. rujna). Kuzma i Damjan su bili kršćani arapskog porijekla, živjeli su u III. stoljeću. Prema legendi bili su blizanci. Svoj život su posvetili liječenju i ranarništvu, pomažući bolesnima. Zbog toga su zaštitnici liječnika. Došli su na glas po mnogim čudesnim iscjeljenjima. U vrijeme velikih progona kršćana u doba cara Dioklecijana, uhvatiše braću Kuzmu i Damjana i osudiše ih na smrt. Najprije ih baciše u more, ali ih anđeo izbavi. Baciše ih tada u vatru, ali im ona ne naudi. Nato ih privezaše na križ i kamenovaše, ali se kamenje odbi i usmrti one koji su ga bacali. Naposljetku dvojici braće bude odrubljena glava. Uvijek se prikazuju zajedno, obučeni u liječničku odoru. U jednoj ruci drže posudu s pomašću, a u drugoj neku liječničku spravu ili mužar i tučak. Na Braču bi mladići u doba zriobe kupili janje i subotom uvečer otišli u vinograd, zabavljali bi se duboko u noć, a u nedjelju ujutro ispekli bi janje. U Dalmaciji, ponegdje, berba ili jematva počinje oko blagdana sv. Kuzme i Damjana. Sveti Mihael, arkanđeo (29. rujna). Na prikazima posljednjeg suda sv. Mihael ima ulogu vagatelja duše. Stoga je vaga postala njegovim atributom. Od XIV. stoljeća pojavljuje kako u jednoj ruci drži koplje i njime probada đavla što pregažen leži pod njegovim nogama, a drugom rukom drži vagu. U pliticama vage su ljudske duše. Kult sv. Mihaela počinje na Istoku u IV. stoljeću, a na Zapadu potkraj V. stoljeća i to sa spiljom ukazanja i hodočasničkim svetištem na Monte Garganu. Kult mu raste u Rimu nakon viđenja pape Grgura Velikog, koji je u vrijeme epidemije kuge ugledao arkanđela Mihaela nad Hadrijanovim mauzolejom, od tada prozvanim Anđeoska tvrđava. Iako se ta pjesma često zapjeva za Miholje, to nije uvijek tako za naše podneblje; rijetke su godine da je upravo u to doba grožđe zrelo, pogotovo u sjeverozapadnim i istočnim dijelovima Hrvatske. sv. Mihael je četvrti zadani vinogradarski svetac, a staro je nepisano vinogradarsko pravilo, da berbe počnu sedam dana poslije Miholja. On je također zaštitnik vinograda od kradljivaca, štetočina i ptica.
Sveti Martin, biskup (11. studenog). Rođen je 315/316. g. u Panoniji u obitelji rimskoga vojničkoga tribuna. Prema očevoj želji posvetio se vojničkom pozivu. Prema legendi, dok je jahao kao vojnik, pred vratima Amiensa ugledao je nekog promrzlog prosjaka, te je mačem odrezao komad svog plašta i dao ga prosjaku. Te mu se noći u snu prikazao Isus odjeven u taj komad plašta. Isus mu reče: "Što si učinio onome siromahu, meni si učinio!". Martin je san shvatio kao poziv da napusti vojsku i da se posveti vjeri. Vratio se u Panoniju, priveo mnoge građane kršćanstvu, a među ostalima i svoju majku. Dok je boravio u Ligugeu, sazna da su ga imenovali za biskupa u Toursu. Željan nastaviti svoj život u redovničkoj samoći, sakri se pred poslanicima koji dođoše da ga odvedu u Tours. Prema legendi, neka guska svojim gakanjem otkri mu skrovište te on mora prihvatiti novu dužnost. U Toursu je Martin zaređen za biskupa te na toj dužnosti ostane oko trideset godina. Sv. Martin je umro 8. studenoga 397. godine. Crkva slavi dan ukopa, jedanaesti studenoga kao spomendan sv. Martina. Za života je sv. Martin bio na glasu kao asket. I kao biskup živio je pustinjački u nekoj ćeliji na jednoj strmoj stijeni. Uskoro nakon smrti bio je proglašen svecem. On je bio prvi službeno proglašeni svetac koji nije umro mučeničkom smrću. Proglašen je zaštitnikom merovinške kraljevske kuće i zaštitnikom franačkog carstva. U srednjem vijeku se kult sv. Martina iz Francuske proširio cijelom Europom. Na renesansnim slikama se sv. Martin obično prikazuje u biskupskoj odori, katkada sa guskom kraj sebe ili u rukama. Na ostalim slikama prikazan je na konju u vojničkoj odori kako mačem siječe svoj plašt da njime ogrne prosjaka. Zaštitnik je vinogradara, a na njegov blagdan običaj je da se blagoslivlja mlado vino. O Martinju je više rečeno i napisano nego o svim goričnim svecima zajedno. Za petog zadanog vinogradarskog sveca narod zna reći: "Sveti Martin se u vinogradu najmanje naradio, ali je najbolje prošao – blagoslivlja i polako pije, a da nije ni motiku dirnuo." Nakon Martinja obavlja se prvo pretakanje vina, što se obavlja za sunčanog i vedrog vremena sve do Vincekovog. Dan sv. Martina se tradicionalno proslavlja zbog shvaćanja da na taj dan mošt sazrijeva i da se pretvara u vino, te se šaljivim ceremonijalom obavlja krštenje mošta. Ciklus proizvodnje i potrošnje vina ujedno je i godišnji ciklus rada i odmora. Kada se prema vjerovanju sav mošt u ponoć pred Martinje pretvori u vino, završen je period vanjskih poljoprivrednih radova i započinje vrijeme opuštanja, odmora i druženja koje traje do pretkorizmenog Fašnika. Tada rezidbom (za Vincekovo) započinje novi ciklus proizvodnje. Sveti Andrija, apostol (30. studeni). Brat Šimuna Petra, ribar iz Betsaide u Galileji, bio je prvi Kristov učenik. Nakon što je Ivan Krstitelj pokrstio Isusa, Andrija je krenuo za njim i postao prvi Evanđelista. Prema predaji, kad su se apostoli razilazili i kad je svakome od njih određen jedan dio svijeta gdje će propovijedati evanđelje, Andriji su određeni sjeverni krajevi sve do današnje Ukrajine. Zbog širenja kršćanstva, Andrija je uhvaćen i podvrgnut mukama, a na kraju je bio privezan na križ u obliku slova iks-X, koji se po njemu i zove Andrijin križ. U narodnim običajima se blagdan sv. Andrije (30. studeni) povezuje sa početkom trgovine vinom. Naime do tog dana mlado vino je već sazrjelo i spremno je za prodaju. To je zgodno izrečeno navedenom narodnom uzrečicom.
OBRED KRŠTENJA MOŠTA
Tko dobro pije, dobro spava.
Tko dobro spava, ne griješi, a tko ne griješi, odlazi u nebo.
Dakle, tko dobro pije, odlazi u nebo.
Proslava Martinja iako prisutna i u drugim djelovima Hrvatske, najraširenija je u sjeverozapadnom dijelu, a obilježava ju krštenje mošta koje biva popraćeno obilatom gozbom.
U prošlosti se Martinje slavilo unutar užeg kruga obitelji ili prijatelja, dok je danas ovaj običaj postao dio turističke ponude i slavi se na razini šire zajednice. Martinjem se obilježava kraj poslova u polju, osobito vinogradu, te se označava početak priprema za zimsko razdoblje. U tom smislu ono predstavlja svojevrsnu kalendarsku granicu između dva dijela godine – ljetnog i zimskog. Glavno obilježje proslave Martinja je središnji obred krštenja mošta koji se sastoji od mnoštva zdravica i šaljivog oponašanja crkvenih obreda, osobito blagoslova i čitanja litanija. Prilikom obreda sidionici koriste razne rekvizite koji podsjećaju na crkvene i misne predmete, a i sama odjeća je prilagođena obredu.
Obred krštenja mošta po protokolu Martinjskih pajdaša
Plebanuš čita, a „mošt“ drži škaf ili lonec z moštom i odgovara
Plebanuš: Dođi nečastivi mošte pred naša lica da se krstiš!
Mošt: Dolazim!
Plebanuš: Tebe su najprije pobrali s trsja i metali vu škafe i brente. Moštalkom su te moštali i nahitali vu bednje, a tu su te mužeki z blatnimi nogami i dugimi noktimi, i od buh neosnaženim gačama kak vrag svoju mater gazili. Vu preši su te tiskali i cedili, jer si bil pun osa, pčela, mušica, štriga, mrava, pauka, skakavaca i svakojakoga plazećeg, letečeg, puzajučeg i gmizajučeg gada i smrada. V lagve su te kak v tamnicu zaprli. Tam si gundral i mumljal i konačno se primiril. Ljudi su mislili da si sad najbolši ali su se prevarili, jer si se samo pritajil. Postal si razuzdan i nemiran, svadljivec jako naprasite čudi. Nagoniš ljude na neslogu i svađu, po cesti ih koturaš vu grabe hičeš, želuce obračaš, na zube van bežiš, sobe, hodnike, ancuge i šekrete zasmradiš.
Živel si grešno, bezbožno, a ono najgore, počel si se družiti z vodom i to najobičnijom.
Mošte! Hoćeš li se okaniti nevaljale prošlosti i vražjeg života?
Mošt: Hoću!
Plebanuš: Jesi li spreman za krštenje?
Mošt: Jesam!
Plebanuš: Obečavaš da buš od sada razigraval srca, zbijal šale, kriepil tela, veselil društva, hrabril junake, tješil žalosne.
Mošt: obečavam!
Plebanuš: Ja te krstim u ime Bakusa boga vina i Svetog Martina i Duha od kog mošt kuha. Evo ti malo soli da od tebe glava ne boli. Budi jak i zdrav, putuj novim putem jer više nisi mošt. Od sada si vino. Skini kapu i klekni (kad mošt klekne mora držati škaf ili lonec z moštom, a plebanuš ga z par kapi mošta polije po glavi). Mošte ti si kršten.
Mošt: Amen!
Plebanuš: Draga gospodo krst je obavljen, popijmo si mladog vina i zapopevajmo si pjesmu:
KO'LKO KAPLIC TOLKO LET
Ko'lko kaplic tolko let, daj nam bog na svet živet
Le pime, pime, pime, le pime dok se da
Le pimo rujno vince, dok čaša ima dna
Jezero kaplic, jezero let,daj nam bog na svet živet
Jezero kaplic, jezero let,daj nam bog na svet živet
Le pime, pime, pime, le pime dok se da
Le pimo rujno vince, dok čaša ima dna
Lirum, lirum, larica, naj se pije zdravica
Lirum, lirum, larica, naj se pije zdravica
Le pime, pime, pime, le pime dok se da
Le pimo rujno vince, dok čaša ima dna
Martinski pajdaši u Svetom Ivanu Zelini
Svetoivanjski kraj izrazito je vinorodan što potvrđuju i brojna sudjelovanja na međunarodnim i domaćim vinskim i gospodarskim sajmovima. Potvrđuju to brojne nagrade i priznanja koja su naši vinari dobivali tijekom svih ovih godina, ali i brojne zaloge i sporenja oko vinograda o kojima možemo čitati iz starih dokumenata. Ne mora nas onda čuditi činjenica da su druženja u Svetom Ivanu Zelini i njegovoj okolici od pamtivijeka bila povezana sa vinogradarskim običajima. Još od vremena Dragutina Stražimira manje družbe su se redovito sastajale kako bi uživale u dobroj kapljici i pajdaštvu. Početkom 1920ih godina probrano zelinsko društvo sastajalo se za Vincekovo u kleti Franje Kosa o čemu nam govore i vođeni zapisnici sa tih druženja.
Godine 1966. na inicijativu nekolicine zaljubljenika u stare običaje, ali i u dobru kapljicu te pajdaštvo započinje tradicija koja neprekinuto traje već 56 godina. Spomenute 1966. godine u kleti na Krču na inicijativu Janka Pažića, Stjepana Antolkovića i Dragomira Klobučara osnovani su Martinski pajdaši. Društvo je to za očuvanje običaja i Svetom Ivanu Zelini, posebice onih vezanih uz poslove i svetkovine u vinogradarstvu i vinarstvu. Društvo slavi sve zapovjedane “vinske svetkovine” posebice one vezane uz Vincekovo, Bartolovo i Martinje. Tijekom druženja obavezno se poštuju sve propisane regule ponašanja pri stolu i za vrijeme veselica. Društvo 1974. godine donosi i svoja pravila, a sva druženja popraćena su zapisnikom te fotografijama. Pajdašija je tijekom svog rada sudjelovala na mnogim proslavama zapovjedanih vinskih svetaca kako u samom Svetom Ivanu Zelini tako i u gostujućim druženjima kod društava, vinara i vinogradara koji njeguju tradiciju vinskih svetaca. U nekoliko navrata o društvu su rađeni novinski članci i televizijske reportaže, a samo društvo je 1996. godine povodom 30 godina djelovanja izdalo Spomenicu Martinskih pajdaša.
Kroz godine društvo se povećavalo i proširivalo, dotjerivalo i pomlađivalo, te danas predstavlja najstarije društvo toga tipa na području Hrvatske. Usprkos promjenama u ovih 56 godina djelovanja entuzijazam i misija Martinskih pajdaša nikad se nisu mijenjali.
