Povijest školstva do terezijsnske reforme
Povijest školstva neraskidivo je povezana s društvenim promjenama i svojevrsni je indikator stanja u kojem se nalazi društvo u datom trenutku. Školstva se može razdijeliti na dva distinktivna razdoblja. Prvo je razdoblje neinstitucionalnog školstva koje se prvenstveno veže uz privatno podučavanje ili individualnu želju za stjecanjem znanja. Drugo institucionalno razdoblje oblikovano je sustavnom državnog školstva. Nositelji prvog tipa obrazovanja su privatni učitelji ili određeni crkveni redovi, ponajviše red Isusovaca.
Prikaz Isusovačkog samostanskog kompleksa u Zagrebu
U vrijeme biskupa Martina Borkovića u Zagrebu na sinodi 1669. godine odlučeno je da se župni svećenici imadu pobrinuti za odabir i namještenje pučkih učitelja te osnivanje škola u svojim župama. Među njima su uglavnom birali zvonare, orguljaše ili obrtnike. Često se znalo događati da ni spomenuti „učitelji“ nisu bili u potpunosti pismeni. Izvještaj kanonskih vizitacija tijekom 17. stoljeća ukazuje nam na značajan porast osnivanja javnih pučkih škola od strane župnika. Na području Donje Zeline također su u spomenutom razdoblju djelovali školnici.
Opći školski i obrazovni sustav za Ugarsko kraljevstvo i njemu pridružene zemlje, među ostalima i
Hrvatsku" iz 1777. godine, početna stranica
Druga polovica 18. stoljeća uistinu je prekretnica u organizaciji školstva na području cjelokupne srednje Europe, pa tako i na području zemalja pod austrijskom krunom. Iako crkva gubi djelomično patronat nad organizacijom školstva, još uvijek veliki dio svećeničkog kadra obrazuje djecu unutar župnih škola u manjim mjestima. Kako bi se adekvatno uredilo školstvo, Marija Terezija naređuje izradu općeg popisa škola 1770. godine. Za potrebe reorganizacije školstva na području Monarhije osnovana je i školska komisija sa sjedištem u Beču te je izdan prvi zakon o školstvu - Allgemeine Schulordnung für die deutschen Normal-, Haupt- und Trivialschulen koju carica odobrava 6. prosinca 1774. godine. Kako je zakon doživio otpor u ugarskom dijelu Monarhije 1774. godine izdaje se naredba o uređenju novog školskog reda. Nakon obavljenog popisa i uvida u stanje škola na području Hrvatske, donesen je Ratio educationis totiusque rei literariae per Regnum Hungariae et provincias eidem adnexas 22. kolovoza 1777. godine. Školstvo, a posebice pučko školstvo, postaje temelj građanskog obrazovanja.
Na krilima narodnog preporoda
Kakvo je zapravo bilo pučko školstvo sredinom 19. stoljeća? Zadaća pučkih škola je odgoj i obrazovanje mladeži primjereno njihovom staležu. Osnovno obrazovanje je obavezno od šeste ili sedme godine te se dijeli na niže i više pučke škole. Osnivanje i briga za pučke škole u nadležnosti je općina i gradova. U nižim pučkim školama trebala se dobiti osnovna poduka iz vjeronauka, čitanja, pisanja na materinskom jeziku, matematike te pjevanja crkvenih pjesama. Više pučke škole bile su nadogradnja spomenutih predmeta, a podučavalo se i pisanje sastavaka, nauk o gradnji, geometrija, geografija, crtanje i osnove drugih prirodno-znanstvenih predmeta. Općenito je masovnije školovanje počelo nakon 1830. godine i uvođenja narodnih elementarnih škola. Spomenute škole bile su na hrvatskom jeziku, trajale su dvije godine i praktički su bile prisutne u svim selima.
Škola u donjoj zelini osnovana je 1851. godine. Školska spomenica počela se pisati 1880. godine. Prvobitna drvena školska zgrada nalazila se na mjestu gdje je 1862. godine izgrađena zidana zgrada. Ta prva drvena škola bila je jednostavna građevina s dvije sobe te kuhinjom u sredini, pokrivena ritkom. Na istom dvorištu nalazila se i jedna gospodarska zgrada (štala). Školnik je za svoju plaću od svake kuće dobivao 2 vagana žita, drva iz općinske šume te pripadajuću naknadu od „pokopa i križeca.“ Na listu papira u zbirci Školskog muzeja pronalazimo podatak koji donosi Franjo Fenc da je spomenute 1850. godine službovao samo orguljaš, a da školnika nije bilo. Zadnji takav školnik, ujedno i orguljaš, bio je Adam Damnanović koji umire u prosincu 1850. godine. Damnanović je predavao u „maloj privatnoj učioni“ i to nauku kršćansko-katoličku, mali i srednji katehizam te poduku o čitanju i pisanju.
Opći školski red iz 1774. godine u detalje je propisivao sve aspekte školstva, pa tako i vođenje dolazaka i izostanaka učenika. Ovakav oblik evidencije zadržao se dugo godina.
Godine 1851. na Župu sv. Nikole u Donjoj Zelini dolazi Dragutin Stražimir te se na njegovu molbu za školnika bira svojevrsni Krstnik. Briga koju će Stražimir pokazati za školstvo, vidi se već u prvoj godini njegova djelovanja kada u spomenicu župe zapisuje da školnik jedva životari te da mu se trebaju povećati naknade. Dana 12. lipnja 1852. godine u župnoj kući sastao se odbor u svrhu uređenja pučke učione te je načinjen temeljni dokument koji se dao na potvrdu banskoj vlasti. Na istom sastanku odlučeno je da učitelj mora ujedno biti i pjevač. Ujesen iste godine za školnika dolazi Baćani, kojemu općina plaća sobu u najmu te mu osigurava nove klupe u učioni. Te godine bilo je između 25 i 30 polaznika škole koje je školnik počeo opismenjivati bez određenog plana i programa. Učitelj Baćani ostaje školnik sve do 1858. godine. Kako je u ovo vrijeme posao učitelja bio nepovoljan, a samim time i neprivlačan, škola u Donjoj Zelini, uostalom kao i druge seoske škole, ima problem sa zadržavanjem učitelja. Nakon Baćanija učitelj je na kratko bio Ivan Taklec, da bi već 1859. na spomenuto mjesto došao Stjepan Dukarić.
Kako je broj djece rastao stara drvenjara više nije bila adekvatna. Godine 1862. stara drvenjara je bila prodana te je na njezinom mjestu sagrađena nova zidana škola. Nije izgradnja škole u Donjoj Zelini prošla bez komenatara lokalnog pučanstva i to zbog nesrazmjerno visokih dača za večinu seljaka koje su morali davati u svrhu izgradnje nove školske zgrade. Uz 32 forinte po stanovniku davali su i dio u podvozu, zbog toga su kako prenose novine „mumljali da od škole više štete nego koristi.“ Školska zgrada službeno je otvorena 13. studenog 1862. godine. Zbog problema sakupljanja vode u „pilnici“ (podrumskim prostorijama škole) te posljedično zbog vlaženja učiteljevog stana, sagrađen je pokraj škole novi podrum te kuhinja iznad njega. Nakon dovršenog javnog ispita 7. rujna 1869. godine obavljen je u popodnevnim satima pregled trorazredne učione. Iz zapisnika je vidljivo da je učiona dobra, ima dovoljno svjetla, dovoljno je visoka i čista te je dovoljno prostrana s obzirom na broj upisane djece. Manjkavost je činjenica što se nalazi blizu glavne ceste pa su česti prekidi nastave zbog buke kola ili pokojeg pojedinca. Iz izvješća također saznajemo, što se u školskoj spomenici ne spominje, da škola ima uz učionu školski vrt u širini od pola metra. Sam vrt nalazi se uz glavnu cestu. Nažalost vrt ne služi čemu, više je zapušten nego obrađivan, što nije bio slučaj ranije. Uz vrt posađen je bio i rasadnik dudova u vrijednosti od 300 kruna, ali i on se s vremenom zapustio. Pčelinjak škola nema, ali učitelj samoinicijativno uzgaja pčele te o tome podučava djecu. Školska knjižnica je tek počela djelovati. Početkom 1870-ih godina Dukarić, učitelj u Donjoj Zelini, dobiva 300 forinti godišnje plaće, paušal te 14 hvati drva. Dukarić umire 20. ožujka 1872. godine. Nadolazeće godine obilježene su čestim promjenama učitelja. Godine 1872. nakon Dukarićeve smrti privremeni učitelj je trebao biti Stjepan Janzon, ali zbog bolesti nije nikada nastupio u službu. Umjesto njega do jeseni te godine učitelj je bio Gjuro Cerovski.
Školske reforme „bana pučanina“
Na krilima novog preustroja Monarhije, što je uključivalo i veće slobode odlučivanja za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju započela je izrada nekoliko zakonskih prijedloga o uređenju osnovnog školstva na području Hrvatske. U tu svrhu donosi se novi zakona 14. listopada 1874. godine u sklopu sveobuhvatnih reformskih promjena bana Ivana Mažuranića. Zakon ob ustroju pučkih škola i preparandijah za pučko učiteljstvo u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji donio je velike promjene nad školskim nadzorom. On iz ruku svećenstva, točnije lokalnog župnika, prelazi na županijske školske nadzornike, školske odbore i same ravnajuće učitelje. Šta je to značilo za školstvo u svetoivanjskom kraju?
Stanje u donjozelinskoj školi ponajviše je ovisilo o čestim promjenama učitelja krajem 1870-ih i početkom 1880-ih godina. Nakon kratkog boravka učitelja Juraja Cerovskog, u službu dolazi Matija Bertak iz Bosiljeva koji službuje do 1879. godine. Učitelj Bertak nije dugo ostao na ovom položaju, jer je po riječima donjozelinkog župnika Dragutina Stražimira „duboko moralno i materijalno pao“. Iste godine ujesen dolazi Viktor Oljevac koji mlad umire već tog Božića. Nakon njega dolazi prva donjozelinska učiteljica N. Domanjkova koja službuje do 8. travnja 1880. godine. Istog dana za učitelja je imenovan Juraj Janković. Spomenute školske godine bilo je sveukupno 69 školskih polaznika te 6 opetovnjaka. Stanje školske zgrade također nije bilo bajno. Već spomenuti problem s vlagom u učiteljskom stanu te sakupljanjem vode u podrumskim prostorijama škole, riješen je tek 1881. godine i to nakon razornog potresa koji je godinu ranije zahvatio šire zagrebačko područje. Školski vrt se u ovom razdoblju ponešto zapustio.
Škola u Donjoj Zelini slikana u smjeru Zagreba, oko 1913. godine.
Nemiri ga donijeli, nemiri ga odnijeli
Tijekom narednih godina slijedio je naporan rad na svim poljima školstva kako bi se unaprijedilo i moderniziralo. Sve je ovo doprinijelo općem poboljšanju u društvu i povećanju školskih polaznika. U spomenutom razdoblju dolazi i do promjena na banskoj stolici. Godine 1883. na nju sjeda Dragutin Khuen-Herdervary te ostaje banom sve do 1903. godine. U donjozelinskoj školi godine 1883./84. sastao se školski odbor kako bi razgovarali o uspostavi školskog vrta, ali zbog pomanjkanja novčanih sredstava vrt nije uspostavljen ove, već sljedeće godine tijekom travnja. Iste te godine učiteljeva naknada je bila 400 forinti plaće, stan, uživanje vrta i 15 rali šume te 1. rali oranice, 90 forinti drvarine, 20 forinti paušala, te 15 forinti za potrebe čišćenja školskih prostorija.
Prikaz Donje Zeline na razglednici sa početka 20. stoljeća. Lijevo se vidi školska zgrada.
U školi u Donjoj Zelini broj polaznika od njezina osnivanja pa do 1890. rastao je svake godine. Tako je 1852. bilo između 25 i 30 polaznika, školske godine 1881./82. 75 polaznika, a 1890./91. 97 polaznika. U duhu promjena koje je uveo dr. Kršnjavi, uspostavlja se i djevojački ručni rad u ovoj školi. Djevojke je u ručnom radu obučavala supruga učitelja Jankovića. Ulazak u novo stoljeće donosi poneke promjene. Nakon punih 20 godina službe na mjestu učitelja, zbog bolesti umirovljen je učitelj Juraj Janković. S njim je čini se otišla i njegova supruga, jer u narednim godinama nije održavan ručni rad za djevojke. Problemi s namještanjem novog učiteljskog lica nastavili su se i u narednim godinama. Tako Leopold Antalac, iako primljen u službu, nikada nije u nju stupio. Nakon njega Stjepan Barić ostao je svega tri mjeseca.
Donjozelinski učitelj Franjo Fenc podučavao je djecu 36 godina, 9 mjeseci i 24 dana
Školske godine 1900./01. na službu je došao Franjo Fenc. Školska soba imala je sveukupno 11 klupa i jednu zidnu kartu. U spomenicu je učitelj Fenc upisao da roditelji dobrovoljno predaju djecu u školu te izvršavaju svoju dužnost, ali zbog pomanjkanja školskog prostora mogla se upisati tek polovina djece. Osim spomenutog problema redovitog nedolaženja učenika, učitelj Fenc požalio se i školskom odboru na nedostatak školskih učila. Poduka djece u školskom vrtu nije bila upražnjavana, kako se može zaključiti čitajući školsku spomenicu. Usprkos tome učitelj Janković vjerojatno je obrađivao jedan dio vrta za vlastite potrebe. Za razliku od Jankovića učitelj Fenc nabavlja pčele te tako započinje s njihovim uzgojem. Budi spomenuta i činjenica da je godine 1903. na zgradu stavljen natpis „Niža pučka škola“. Općenito govoreći, razdoblje banovanja Khuena-Herdervarya unaprijedilo je školstvo u Hrvatskoj, posebice se to može zahvaliti trudu i zalaganju već spomenutog Izidora Kršnjavija.
Godine prema Velikom ratu 1903.-1914.
Pučko školstvo je općenito u razdoblju od početka 20. stoljeća pa do početka Prvog svjetskog rata u pravilu djelovalo zadovoljavajuće. Određeni manjkovi u školskim pomagalima i općenitoj opremljenosti škola, stanju školskih zgrada i vrtova, osobito se mogu osjetiti u manjim pučkim školama. Usprkos tome, djelovanje same škole u mnogome ovisi i o samim učiteljima i ravnateljima škola
Donjozelinski učitelj Franjo Fenc i župnik Vjekoslav Tkalec
U školi u Donjoj Zelini u novo stoljeće ušlo se s nadom da će škola biti proširena prvenstveno zbog velikog broja neupisane djece. Nažalost, niti pet godina od početka novog stoljeća školska zgrada nije proširena. Jedno vrijeme zanemarivan, nanovo je oživio ručni rad za djevojčice kojeg je držala Slava, supruga učitelje Fenca uz naknadu od 160 forinti godišnje. Zapaža se i izdatak za održavanje škole, koji sada iznosi 1310 kruna godišnje. Dio izdataka bio je namijenjen za pretplatu na razne časopise, a dio za ponovno oživljavanje školskog vrta. Valja napomenuti i dvije značajne donacije koje je škola dobila od svojih dobrotvora. Franjo pl. Domjanić darovao je zbirku različitog kamenja, rudača, morskih puževa i školjki te različite okamine. Godinu dana kasnije, 1904. drugi prijatelj škole priredio je učitelju Fencu veliko iznenađenje. Milutin Barač poklonio je sveukupno 11 instrumenata i to 1 berdu, 4 bugarije, 3 brača, 1 kontraš i 2 bisernice u nadi da će učitelj organizirati i voditi tamburaški zbor. Gledajući polaznost škole na prijelazu stoljeća, možemo uvidjeti da je ona općenito porasla. Svakako je povećanom broju upisane djece pridonijela i činjenica da je škola napokon 1907. godine proširena na dodatnu učionicu. Preuređenjem škola je postala dvorazredna pa je zato u službu kao privremena učiteljica došla Slavka Zavalić.
Za Dom i Kralja 1914.-1918.
Austro-Ugarska Monarhija kao članica Trojnog saveza ulazi u rat protiv sila Antante – Francuske, Rusije i Velike Britanije. Uzrok ratu bio je atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu 28. lipnja 1914. godina u Sarajevu. Kao posljedica toga čina školska godina 1914./15. započela je burno, dapače nije se niti u cijelosti održala. U većini seoskih škola u razdoblju trajanja ratnih zbivanja na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije nastava se održavala s određenim poteškoćama. Škole su se u ovom razdoblju pretvorile u dio ratne mašinerije Austro-Ugarske Monarhije, prvenstveno kao centri sakupljanja sirovina za ratne potrebe. Škole u svetoivanjskom kraju nisu bile iznimka.
Tako nam učitelj Fenc za donjozelinsku školu navodi kako su učenici sakupljali po selima raznu rubeninu; kao košulje i gaće te jastuke (SŠDZ, 1880-1959). U školi su djevojčice na satovima ručnog rada izrađivale vunene kape, potrbušnice i rukavice. Muška su djeca od kupinova lišća izrađivala šarpiju170. Također sabirao se novčani prilog za božićni dar vojnicima. Rad djece za potrebe ratnih doprinosa provodio se tijekom svih četiri godine rata. Mnoge je učitelje u Monarhiji 1914. godina izbacila iz kolotečine svakodnevnog života. Mnogi su svoje djelovanje u učiteljskoj struci zamijenili sve intenzivnijim djelovanjem u zajednici u kojoj su živjeli, sakupljajući zajedno sa školskom djecom potrebitu ratnu pomoć ili pomažući u svakodnevnim poslovima gdje je pomanjkalo muške radne snage. Drugi su, kao Mirko Cajner, ravnajući učitelj u Svetom Ivanu Zelini, izravno sudjelovali na fronti.
Djeca su uvijek bila dio državnih proslava i raznih slavlja, kako za vrijeme Austro-ugarske Monarhije, tako i kasnije. Fotografija prikazuje djecu svih škola zelinskog kraja na dočeku kralja Aleksandra Karađorđevića u Svetom Ivanu Zelini.
Stvaranje nove države 1918.-1929.
Austro-Ugarska Monarhija prestajala je postojati nakon Velikog rata 1918. godine. S novom državom dolazi i učvršćenje centralizma i državnog činovničkog aparata. Vlast novonastale države inzistirala je na centraliziranom školskom sustavu jedinstvenom na cijelom području. Pitanje novog školskog zakona pokrenuto je već 1919. godine, ali tek je deset godina kasnije novi zakon o školstvu stupio na snagu.
Početak 1920-ih godina obilježen je čestim promjenama učiteljstva u svim školama; dapače cijelo razdoblje Kraljevine SHS je doživjelo izuzetno puno promjena učiteljskog kadra u svim školama, posebice manjim pučkim školama na selu. To je i razdoblje početka gospodarske krize koja će kulminirati između 1929. i 1934. godine. Sve je češći manjak financijskih sredstava kako na lokalnim, tako i na državnoj razini, što se očituje u pomanjkanju ogrjeva za školske prostorije i nemogućnost općinske uprave da financira dio školskih potreba.
Valja napomenuti da u spomenicu škole u Donjoj Zelini nije ništa upisivano od 1917. do 1924. godine. U međuvremenu škola je narasla na petorazrednu s dvoje novih učitelja. Tako je I. razred obučavala Štefanija Vrbik, II. Slava Zavolić, III. Maša Horvatin, a IV. i V. razred Franjo Fenc. Opetovnica je također radila, s time da je bila podijeljena po spolu. Škola je imala velik broj polaznika pa je obuka u njoj bila cijelodnevna u dvije smjene. Kakav su supjeh imali učenici, kako su se vladali i polazili školu nažalost ne saznajemo iz spomenice. Ne donosi nam pisac spomenice ni stanje na ovoj školi, njezine eventualne probleme ili uspjehe. Iz knjige zapisa sjednica školskog odbora možemo uvidjeti da je ravnajuči učitelj Fenc često inzistirao na izradi popisa i prijavi nemoralnih učenika, ali i na činjenici da nastavno osbolje mora doći u školu barem 15 minuta prije početka nastave.190 Kako se ubrzo jedna od učiteljica razboljela, na zamjenu dolazi Zlata Grošinić. Spomenute školske godine 1924./25. upisano je sveukupno 146 dječaka i 136 djevojčica.
Dana 16. travnja 1925. godine osnovano je učiteljsko društvo Udruženja jugoslavenskog učiteljstva za srez Sveti Ivan Zelina i to održavanjem glavne skupštine u školi u Donjoj Zelini. Za predsjednika je izabran Franjo Fenc, a tajnik i blagajnik bio je Rudolf Kutnjak, ujedno i sreski školski nadzornik. Spomenica škole u Donjoj Zelini u razdoblju od 1924. do 1929. godine ne donosi nam previše zanimljivih podataka. Ne mora nas ovo čuditi, jer je nakon Prvog svjetskog rata zanos zapisivanja u školske spomenice postupno opadao. Dobro se to može vidjeti kada pogledamo zapise nastale sredinom ili krajem 19. stoljeća i one nastale 20-ih ili 30-ih godina 20. stoljeća. Valja napomenuti da je količina i kvaliteta zapisa uvelike ovisila i o samom zapisivaču. Donjozelinska školska spomenica drži se određene sheme upisivanja koja se ne mijenja tijekom navedenih godina. Popisuje se na početku broj upisane djece u pojedini razred i to po spolu, zatim se na učiteljskom zboru razdjeljuju godišnje zadaće i obaveze. Pedantno se upisuju sva državna i vjerska zapovijedana slavlja, promjene u imenovanju i premještanju učitelja, njihova bolovanja, promjene u školskom odboru te naredbe Ministarstva prosvjete. Iz spomenice je vidljivo da je djelovanje škole i njezinih sudionika bilo uvelike ovisno o trenutnom stanju u cjelokupnoj državi te uvelike podčinjeno trenutnoj vlasti. Potpomogle su tome i naredbe Ministarstva prosvjete, ali i općinskog poglavarstva u Svetom Ivanu Zelini.192 Osim spomenutoga, pisac spomenice, još uvijek ravnajući učitelj Franjo Fenc, ne navodi nikakve druge podatke o samoj župi ili eventualnom izvanškolskom djelovanju nastavnika, održavanju školskog vrta ili knjižnice.193 Tu i tamo zapisuje koji izvanredni događaj povezan s odgodom nastave. Istu situaciju možemo pronaći i u knjizi zapisa školskih sjednica. Fenc upisuje podatke pedantno, ali izrazito monotono. Zanimljivo je izdvojiti da je 1929. godine donjozelinski učitelj Ivan Gebert od velikog župana Zagrebačke županije dobio dopuštenje da u školama svetoivanjskog kotara priređuje filmske projekcije s edukativnim sadržajem. Isti će učitelj nastaviti s ovom aktivnošću i nakon što biva premješten u školu u Svetom Ivan Zelini.
Kraljevska i banska vlast 1929.-1940.
Godine 1933. donesen je novi nastavni plan za osnovne škole koji je u praksi bio istovjetan onome iz 1926. godine, osim manjih izmjena u fondu sati. Nastavni program odnosio se na čitavo područje Kraljevine Jugoslavije, ali mogao se prilagođavati lokalnim prilikama i potrebama. Zakon o narodnim školama također je propisao obvezu uspostave školskih vrtova služe učenicima za bolje upoznavanje s lokalnim gospodarskim i šumskim biljkama. U tom smislu dječaci su se trebali upoznati s vježbama u uzgoju i njezi voćaka i vinove loze, a djevojčice u uzgoju povrća i cvijeća. Učenice IV. razreda također su bile educirane u spremanju zimnice i raznih variva. Razdoblje između 1930. i 1940. godine polagano je označavalo doba kada se zapisi u školskim spomenicama smanjuju i prorjeđuju. Količina upisanih informacija možda na prvi pogled izgleda obilato, ali u pravilu veliki postotak se odnosio na prepisivanje službenih naredbi.
Pred crkvom sv. Nikole u Donjoj Zelini prigodom crkvene svečanosti 1935. godine. U sredini lijevo stolji učitelj Franjo Fenc.
Vrijeme, gotovo romantičarskih zapisa o samoj školi, učenicima, učiteljima i mjestu u kojem se škola nalazi, završilo je. Izvrstan primjer redovito pisane spomenice, ali u svojoj suštini vrlo generičke, je spomenica škole u Donjoj Zelini. Upisi donjozelinskoga učitelja Fenca nastavili su se po provjerenoj shemi i nakon 1930. godine. Te iste godine javila se nakana od strane Kraljevske banske vlasti u Zagrebu da se osnuju područne škole u Nespešu i Sv. Heleni. S druge strane, lokalni školski i općinski dužnosnici radili su na pitanju proširenja postojeće škole. U tu svrhu već je bio izrađen i nacrt. Kako se nije mogao pronaći konsenzus, sve je ostalo na starome. U ovoj je školi, kao i u svakoj osnovnoj školi na području Kraljevine Jugoslavije od školske godine 1932./33. zabranjen polazak petog razreda pučke škole i opetovnice na temelju zakona iz 1929. godine. U spomenici učitelj Fenc piše: „mora biti svakom trijeznommisliocu jasno, da se kraj ovakvih prilika ne može prosvjetno napredovati – već samo nazadovati“ Školske godine prolazile su mirno kao i u prethodnom razdoblju. Valja jedino izdvojiti učeničke predstave i deklamacije povodom završetka svake školske godine. U spomenici nema podataka o školskom vrtu u Donjoj Zelini,ali u zelinskom Muzeju čuva se dokumentacija o iskazima za školske vrtove svih škola u srezu za godinu 1937. Tako iz iskaza za donjozelinsku školu, koji je sastavio Ivan Valentaković, saznajemo da škola ima vrt veličine 1365 m2 udaljen 300 metara od škole i ograđen trošnom ogradom. Pčelinjaka škola nema. U vrtu se nalaze ponešto starije voćke, od kojih je 20 jabuka, 30 oraha, a ostalo su divljake. Od ukupne površine vrta povrtnjak zauzima 544 m2 te je razdijeljen u četiri dijela. Sve poslove oko školskog vrta odrađuju učenici uz nadgledanje učitelja i to tijekom cijele godine. Učitelj Valentaković kao najveću prepreku kvalitetnijoj brizi oko vrta vidi u nedostatku financijskih sredstava i pomanjkanju vremena.
Prikaz školskog vrta škole u Donjoj Zelini, izradio Ivan Valentaković, 1937. godina
Dvije velike promjene dogodile su se tijekom školske godine 1936./37. godine. Nakon duljeg službovanja u donjozelinskoj školi, 7. listopada 1936. godine premještena je učiteljica Zlata Grošinić na selo Strahoninec u srezu Čakovec. Na njezino mjesto dolazi 26. studenog Marija Zadravec, učiteljica iz Cerovljana u srezu Kostajnica. Nakon 36 godine 9 mjeseci i 24 dana neumornog i predanog rada, 21. srpnja 1937. godine u mirovinu je otišao ravnajući učitelj Franjo Fenc.223 Na njegovo mjesto dolazi učiteljica Slava Zavalić. Škola nastavlja djelovati pod novom ravnajućom učiteljicom u godinama koje dolaze i kad se događaju i druge promjene u školi. Sreski školski nadzornik 1937. godine konstatira da je škola u zadovoljavajućem stanju. Manje popravke treba napraviti na dimnjaku škole i nabaviti zastore za prostorije. Veće popravke trebalo bi učiniti na učiteljskim stanovima. Stan ravnajuće učiteljice, kako to ona sama iznosi u zapisima nastavničkih sjednica, ne odgovara potrebama za život. Stan je izrazito vlažan, štednjak u kuhinji, kao i peć su gotovo neupotrebivi, prozori su vlažni, a zidovi vrlo prljavi. Također, dobar dio namještaja je uhvatila plijesan. Škola je godinu 1940. dočekala s četiri zaposlenika i isto toliko odjeljenja te s dvije učionice. Već školske godine 1939./40. njemačka vojska napada Poljsku i tim činom započinje Drugi svjetski rat. Tijekom travnja 1941. godine vihor rata i sveopći društveni metež zahvatiti će Kraljevinu Jugoslaviju, a samim time i svetoivanjski kraj. Ratna su zbivanja zahvatila sve pore društvenog života, pa tako i školstvo. Mnoge škole u našem kraju djelovale su sa većim ili manjim poteškoćama, u nepredvidivim i nesigurnim uvjetima. Ovako je u kraćim crtama izgledala povijest školstva u svetoivanjskom kraju od početaka do 1940. godine.