Razvoj školstva na zelinskom području do polovice XX. st.
Prema dostupnim izvorima autor u ovom stručnom radu daje povijesni prikaz razvoja školstva na području Sv. Ivana Zeline i to na primjerima škola u samom Sv. Ivanu Zelini, Prepolnu, Psarjevu, Novom Mjestu, Donjoj Zelini, Omilju i u nekoliko redova o Donjem Orešju. Glavni izvor podataka su kanonske vizitacije, Građa za povijest školstva autora Antuna Cuvaja, Hrvatski državni arhiv i spomenice škola.
Prikaz počinje od samih začetaka nekih, uvjetno rečeno, oblika škola u srednjem vijeku, a završava prikazom školstva do polovice XX. stoljeća.
U početku se poučavalo u crkvama i samostanima budući da su jedini pismeni bili svećenici i redovnici i crkva će stoljećima imati veliku ulogu u obrazovanju. S razvojem gradova raste potreba obrazovanja za obrtnička i trgovačka zanimanja pa se osnivaju sekularne škole gdje se uz vjersku obuku poučavalo u pisanju i računanju. Obuka se odvijala u crkvenim ili privatnim kućama. To nisu bile prave škole ni učitelji, već su obuku najčešće vršili župnici te uz njih orguljaši i zvonari koji su bili slabo obrazovani; neki tek jedva pismeni, a zvali su ih školnicima. Red u školstvu Habsburške Monarhije prva uvodi carica Marija Terezija popisom škola i reorganizacijom školstva. Školovanih učitelja kod nas još nema. Oni će se javiti u XIX. stoljeću kada ujedno imaju i obavezu organista, tj. orguljaša u crkvi za što dobivaju naknadu u naturi. Autor opširnije piše o velikom reformatoru hrvatskog školstva, banu Ivanu Mažuraniću koji donosi zakon o ustroju škola. Učitelji postaju javni službenici. Pored plaće imaju besplatan stan, drva za ogrjev i ponegdje zemljište za voćnjak i povrtnjak.
Najviše podataka o školama i školstvu na području Sv. Ivana Zeline u XIX. i XX. stoljeću autor nalazi u školskim spomenicama navedenih škola, osim o školi u Donjem Orešju, gdje spomenica ili nije pisana, ili je zagubljena. Iz spomenica zaključujemo kako su sve škole imale iste ili slične probleme, a to su: manjak učitelja i školskog prostora koji je obično bio trošan i zapušten; nepotrebna i česta premještanja učitelja; nepolazak djece i bolesti. No, i u to vrijeme bilo je plemenitih ljudi - dobrotvora, ili današnjim rječnikom rečeno - donatora iz redova plemstva i bogatih građana koji su povremeno na više načina pomagali školama. Organizirali su i plaćali radove na popravku školskih zgrada, nabavljali učila i pribor za učenike, pokretali dobrotvorne priredbe i davali novčane priloge.
Autor dalje opisuje kako se osobita pažnja posvećivala školskim vrtovima koji su bili zakonom propisani. Bili su to povrtnjaci i voćnjaci. Uzgajale su se jabuke, kruške, marelice, ponegdje vinova loza. Mnoge škole imale su i pčelinjake. Dio vrta zauzimao je cjepilnjak, a sadnice voćaka dijelile su se okolnim žiteljima. Zanimljiv je podatak kako su se sadili dudovi za uzgoj svilca pa su tako škole imale i tzv. dudilnjak. O svemu tome glavnu brigu vodili su ravnajući učitelji pa zaključujemo kako su imali mnogo posla izvan učionica i kako su postali stručnjaci u poljoprivredi te su bili omiljeni i cijenjeni. Mnogi su učitelji ostavili dubok trag dugogodišnjom službom u jednom mjestu. Vidimo da su brinuli o školi i učenicima, bili aktivni u radu zajednice pa su mještanima držali predavanja o zdravlju i higijeni, uzgoju voćaka i vinove loze, sudjelovali svojim proizvodima na poljoprivrednim izložbama gdje su osvajali priznanja i nagrade. Bili su pravi narodni učitelji. U Sv. Ivanu Zelini takvi su učitelji bili Ljudevit Rac i Stjepko Debeljak, u Donjoj Zelini Franjo Fenc, u Omilju učiteljska obitelj Ivana Richtera.
Kako su učitelji bili državni službenici, trebali su uvijek slijediti vladajuću ideologiju pa se, ovisno o stanju u državi, dodvoravalo trenutnoj vlasti. Autor navodi jedan primjer poslušnog sluganstva vlastodršcima što je vidljivo iz zapisa u spomenici škole u Prepolnu, gdje učiteljica povodom smrti cara i kralja Franje Josipa I. 1916. godine izražava duboko žaljenje - između ostalog, nazivajući cara brižnim ocem i prijateljem narodne škole i narodnog učiteljstva. Samo nekoliko godina kasnije nakon raspada Monarhije, ista učiteljica piše kako je skinuta slika Kaligule Franje Josipa I. i svečano bi postavljena slika regenta Aleksandra Karagjorgjevića.
Autor završava rad zaključno s 1940. godinom dokad je pisana većina spomenica, a neke se još vode do kraja 2. svjetskog rata kada i to prestaje. Šteta što je prekinuta ta obaveza, a kasnije rijetka praksa. Neki su učitelji pisali spomenice savjesno s ljubavlju i pažnjom, dajući opširne podatke o školi, mjestu, gospodarskim i političkim prilikama pa se iz njih iščitava život jednog vremena.
Stjepan Dragija
Riječ autora
Još u prvoj godini rada u Muzeju Sveti Ivan Zelina susreo sam se sa spomenicom škole u Omilju. Bila je to gotovo puka slučajnost, jer upravo te godine radili smo izložbu povodom stote godišnjice rođenja našeg velikog arhitekta i umjetnika Vjenceslava Richtera, čiji je otac bio ravnajući učitelj u omiljskoj školi. Bila je to prva školska spomenica koju sam imao priliku prelistati i tijekom godina
podrobnije pročitati. Na moju sreću, sama spomenica je bila detaljno i pedantno vođena pa je kao takva pružala puno informacija o samoj školi, učiteljima, ali i mikro-socijalnoj sredini unutar koje je škola djelovala. U narednim godinama digitalizirao sam i druge dostupne spomenice škola u svetoivanjskom kraju te se gotovo samorazumljivo u dogovoru s ravnateljicom Muzeja Romanom Mačković rodila ideja o pisanju povijesti školstva svetoivanjskog kraja. Valja naglasiti da su dosad pisana dva rada na spomenutu temu, prvi 1971. godine koji je ujedno izašao u časopisu Kaj, te drugi rad učitelja Stjepana Dragije koji se više usredotočio na povijest školstva nakon 1945. godine. Učitelj Dragija nastavlja s prikazom razvoja školstva u S. Ivanu Zelini završno s 2010. godinom. Pritom se najviše rukovodio sjećanjima kao đak, a onda kao zaposlenik škole orijentirajući se u prikazu više na pedagošku stranu. Rad nije objavljen u tiskanom obliku već se nalazi na internetskoj stranici škole Dragutina Domjanića u Sv. Ivanu Zelini. Školske spomenice su izvrstan alat rada, koji pruža uvid u lokalnu povijest ne samo školstva već i mjesta u kojem škole djeluju. U velikom broju slučajeva sadrže zanimljive i ponekad slabo dostupne podatke te mogućnost istraživanja individualnih povijesti prvenstveno učitelja, ali i učenika. Usprkos navedenim prednostima školskih spomenica, valja napomenuti da su one u suštini literarni i faktografski rad učitelja pa u tom pogledu kvaliteta i kvantiteta njihovih podataka ovisi uvelike i o samom autoru zapisa. Svojevrsno zlatno doba školskih spomenica započinje polovicom 19. stoljeća i traje sve do 1940-ih godina. Intenzitet upisa i opisa u spomenicama, barem kada se govori o svetoivanjskom kraju, polako jenjava kako se prva polovica 20. stoljeća bliži svome kraju.
U ovom radu obrađene su spomenice škola svetoivanjskog kraja i njihovi zapisi zaključno s 1940. godinom. U navedenom razdoblju kao izvor za povijest školstva korištene su spomenice sljedećih škola: Sveti Ivan Zelina (1875.-1924. i 1924.-1944.), Donja Zelina (1885.-1959.), Laktec (1930.-1975.), Novo Mjesto (1893.-1946.), Omilje (1885.-1918. i 1918.-1970.), Prepolno (1907.-1949.), te Psarjevo (1911.-1944.). Kao dopuna i provjera podataka korišteni su i fondovi vezani uz školstvo iz Hrvatskog državnog arhiva. Uz spomenuto korištena je i arhiva Školskog muzeja u Zagrebu, Gradskog muzeja Varaždin te fotoarhiva i ostale zbirke Muzeja Sveti Ivan Zelina. Uz mnoge ugodne kontakte koje sam imao tijekom pisanja ovoga rada, izdvojio bih nekoliko osoba kojima ovom prilikom i zahvaljujem na susretljivosti i suradnji. Prvenstveno ravnateljici Osnovne škole Dragutina Domjanića u Svetom Ivanu Zelini, gđi Gordani Čosić, zatim ravnateljici Osnovne škole Ksavera Šandora Đalskog u Donjoj Zelini gđi Lidiji Smrndić, župniku župe sv. Nikole u Donjoj Zelini vlč. Dragutinu Smrklju, župniku župe Sv. Ivana Krstitelja vlč. Vladi Bogdanu, g. Stjepanu Dragiji, te g. Zdravku Valentakoviću na ustupljenim fotografijama i dokumentima iz vlastite zbirke. Zahvaljujem i mr. sc. Ladislavu Dobrici na prijevodima kanonskih vizitacija, te na vremenu utrošenom na razjašnjenje i razgovor oko istih. Ovaj rad koji je pred vama u najznačajnijim crtama obuhvaća povijest školstva u svetoivanjskom kraju s prikazom širih društvenih promjena i njihov utjecaj na škole, učitelje i učenike našeg kraja. Vjerujemo da će ovaj rad biti dobra odskočna daska za buduće istraživače školstva u svetoivanjskom kraju.
Igor Zrinski
cijena: 20.00e