Ukratko o počecima fotografije
Nezaustavljiva ljudska želja za novim otkrićima i spoznajama pokretala je početkom 19. stoljeća nekoliko istraživača u ostvarenju jedne fantastične ideje – crtanju svijeta svjetlošću. Prvo veliko ime koje bilježi povijest fotografije je Joseph Nicéphore Niépce, a zatim slijedi pariški priučeni arhitekt i scenograf Jacques M. Daguerre koji uspijeva fiksirati sliku na metalnoj ploči. Tako 1839. g. nastaje dagerotipija. Vještina je to hvatanja sjena na ploči ili kako neki kažu, umjetnost crtanja svjetlošću. Nisu svi dijelili mišljenje da se radi o umjetnosti, među njima se isticao pjesnik Baudelaire koji kaže "kako će odsada nadalje Narcis zadovoljno gledati svoje lice na fotografiji". Grupe intelektualaca i umjetnika protestiraju protiv zahtjeva da se fotografija i umjetnost jednako vrednuju. Unatoč osporavanjima i protivljenjima fotografija se razvija i nalazi svoj put u visoko društvo. Smatra se da fotografija dostiže svoj pun razvoj, svoj vrhunac u periodu od 1880. do 1918. godine. Amerikanac Abel Gance to kratko sažima riječima - "Došlo je doba slike".
Ljudevit Rac – prvi zelinski fotograf
Uistinu je došlo doba slike u to vrijeme i u Sv. Ivan Zelinu. Upravo te, za fotografiju prijelomne 1880. godine u Sv. Ivan Zelinu dolazi Ljudevit Rac koji je tom obrtničkom i upravnom središtu Zelinskog prigorja udahnuo novi život. Rac je ravnatelj zelinske pučke škole. Njegovim zauzimanjem sagrađena je nova školska zgrada u Gospodskoj ulici. Jedan je od osnivača zelinske čitaonice. Prvi je motritelj meteoroloških zapažanja u Sv. Ivanu Zelini. Sadi cjepiljnjak i rasadnik za vinovu lozu, održava tečajeve vinogradarstva i voćarstva. Poučava Zelinčane pčelarstvu. Osniva tamburaški sastav i uči mlade sviranju tambure. Ipak njegova je najveća zasluga što je u Sv. Ivan Zelinu donio fotografiju i zabilježio ljude i događaje svog vremena, zelinske ulice i panorame. Gledajući Racove fotografije iz tih davnih vremena možemo samo reći – to su trenuci istine zabilježeni za povijest. Kada je doista Rac počeo fotografirati Sv. Ivan Zelinu nije poznato, ali njegova prva sačuvana fotografija potječe iz 1884. godine Ispod fotografije stoji potpis: "Učiteljstvo obće puč. dječač. i djevoj. škole u Sv. Ivanu Zelini, god. 1884."
Prošlo je punih 120 godina kako je Rac snimio tu fotografiju, te je uzimamo kao najstariju zelinsku fotografiju i kao početak fotografiranja u našem gradu. U sljedećih 30 godina Rac neumorno fotografira zelinske ulice ispunjene životom, važne događaje kao što je posveta vatrogasnog barjaka, zelinska društva u trenucima opuštanja i veselja. Sv. Ivan Zelina viđena kroz fotografske zapise Ljudevita Raca doista je uzoran gradić sa lijepim trgom i ulicama, sa stanovnicima koji njeguju društveni život i čiji se način života ne razlikuje od načina života u bilo kojem dijelu Austro-Ugarske monarhije. Mnoge od Racovih fotografija Sv. Ivana Zeline tiskane su kao razglednice i kao takve su obišle svijet.
Dvadeseto stoljeće – stoljeće ratova i mijena
Dvadeseto stoljeće, stoljeće ratova i promjena zadalo je Sv. Ivanu Zelini duboke i bolne ožiljke. Da nema fotografije nikada ne bi saznali za veličinu promjena koje su mijenjale Sv. Ivan Zelinu.
"Jačina fotografije leži u apsolutnoj istini i točnosti reprodukcije. Niti jedno ljudsko oko ne može vidjeti tako oštro, niti jedna umjetnička duša ne može tako sigurno nacrtati kao fotografski aparat" – rekao je jedan njemački slikar za fotografiju.
Točnost ove tvrdnje upravo nam potvrđuju brojne fotografije na kojima su snimljene mijene 20. stoljeća u Sv. Ivanu Zelini. Zelinski trg, najprepoznatljivije mjesto, središte svih događanja, najviše se mijenjao. Dok je krajem 19. stoljeća to bio idiličan gradski trg, lijepo uređen i pomno održavan, kojim šeću dame obučene u bogate haljine prema posljednoj modi, sa suncobranima, u pratnji kavalira, 20. stoljeće postepeno razara svu idilu građanske, obrtničke Zeline. Lijepe cvjetne lijehe na Trgu zamjenjuje ustaški bunker koji nagovješta svu surovost rata. To zatim potvrđuju partizani svojim razaranjem centra Zeline u noći 7/8 rujna 1944. godine. Sa trga nečujno nestaje i fontana koju je početkom stoljeća tamo sa mnogo ljubavi prema svom gradu postavio Josip Bocak. Socijalizam ostavlja Trgu svoj prepoznatljiv pečat sa prepoznatljivim formama i vizurama – spomenik, javne zgrade, te kao vrhunac – ogromnu zgradu socijalističkog mastodonta – Trudbenika, koji je otišao u riznicu povijesti zajedno sa socijalizmom koji ga je stvorio. Okrenulo se novo stoljeće, ali je breme promašaja prošlosti ostalo, te sada pritišće nove generacije koje sve teže mogu razumjeti što su dobile u nasljedstvo. Fotografija je sve te mijene tiho bilježila kroz svoj objektiv, nečujno, nezamjetljivo, kao pritajeni promatrač života.
Portreti – atomi duše u bljesku očiju
Veliki broj fotografija koje se nalaze u fundusu muzeja su portreti. Zašto portreti? Danas je to gotovo zaboravljen način fotografiranja života. Nekada, a osobito krajem 19. i početkom 20. stoljeća portreti su bili jedini način fotografiranja za većinu naših sugrađana. Fotograf je znalački u lijepo opremljenom ateljeu snimio djecu sa roditeljima, prijateljice, prijatelje koji odlaze u vojsku i ponose se uniformom, mladence, bračne parove u poznim godinama, pažljivo dotjerane dame u modnim haljinama, muževe u povijesnim odorama njihovih predaka.
Jednom je netko rekao da su portreti "atomi duše u bljesku očiju". Ako bolje pogledamo stare portrete, doista možemo potvrditi takvo usporedbu. U očima se zrcali ljudska duša. Oči nam na tim starim portretima govore o veselju, tuzi sjetnosti, potištenosti ili radosti. U očima mladih iščitava se želja za životom, uspjehom, nada u sretnu budućnost. U očima starih vidimo umor života, sjetnost, pritajene i zatomljene osjećaje, ugašeni sjaj.