Plemeniti veliki ceh svetoivanjski

Mitnica na cesti Zagreb-Sveti Ivan Zelina u Blaževdolu (status Familiae Patachich)

Sveti Ivan Zelina bio je važno obrtničko i trgovačko središte još od razdoblja srednjeg vijeka. Na tim temeljima izgrađeno je povjerenje koje je rezultiralo proglašenjem Sv. Ivana Zeline slobodnim kraljevskim gradom. Naime, 16. Listopada 1328. Godine ban Mikac daje povelju kojom potvrđuje pravo na tjedni sajam četvrtkom. Upravo na temelju spomenute privilegije Zelina postaje slobodni kraljevski grad, ali i važno središte na cesti koja povezuje Zagreb s Podravinom. Zbog samih privilegija koje povelja bana Mikca pruža, Zelina postaje zanimljivo mjesto za trgovce i obrtnike, ali i za nove potencijalne stanovnike. Slobodni sajmovi i privilegije koje uz njega dolaze, pružaju sigurnost obrtnicima i trgovcima, kako onima koji dolaze na sajam, tako i onima koji se odlučuju nastaniti na području Svetog Ivana. Obrti i obrtnici su u Sv. Ivanu Zelini naravno bili prisutni i prije dodjele privilegija, ali o pojedinačnim obrtnicima u tom razdoblju za sada ne znamo mnogo. Najstariji poznati zapis o jednom zelinskom obrtniku je onaj o krojaču Pavlu iz 1343. Godine. Iz isprave koju je 27. veljače 1343. godine izdao moravečki župan Stjepan saznajemo da je krojač Pavao tražio od bana Mikca pravo na posjed Žitomir, ali su se tome protivili Ivan i Juraj, sinovi Tatarovi te izjavili da je to njihova nasljedna zemlja koja im je silom oduzeta. Kako su godine prolazile sve je više bilo spomena zelinskih obrtnika. Tako se 1482. godine spominje mesar martin iz Biškupca, 1499. kovač Pavao iz Črečana, 1523 pljačka voza soli od solara Urbana Kolara, itd. Osim obrtnika u Svetom Ivanu i njegovoj okolici razvija se kultura sajmova i trgovine, o čemu nam svjedoči pravo na sajam tri puta tjedno kod crkve u Moravču, zatim zabilježba o tečajnoj listi 1666. godine, te pokušaj limitacije i standardizacije cijena obrtničkih proizvoda.

Austrougarski pečat u vosku na ispravi Privilegija Plemenitog velikog ceha svetoivanjskog

Od samih početaka obrtnici su se pokušali organizirati bilo u bratovštine, zadruge ili cehove. Već tijekom 14. i 15. stoljeća u Zagrebu nailazimo na niz obrtničkih zadruga i bratovština koje se polagano počinju konstatirati u „plemenite cehove“. Nije nam poznato naime da li su zelinski obrtnici u spomenutom razdoblju bili organizirani u ceh, ali velika je vjerojatnost da su bili u bratovštinama ili zadrugama. Ovakva vrsta organizacije omogućila je obrtnicima lakše ostvarenje privilegija, prava i pogodnosti, te je naravno štitila interese članova od nelojalne konkurencije.

U tom pogledu 13. prosinca 1838. godine na temelju zamolbe obrtnika trgovišta Sveti Ivan Zelina car i kralj Ferdinand izdao je povelju kojom odobrava nova pravila obrtnika u Svetom Ivanu Zelini, a koja su sadržavala 44 članka. Pravila su bila temeljena na cehovskom zakonu iz 1813. godine, te su bila standardizirana za cijelu Habsburšku Monarhiju. Prvih devet članaka govori o šegrtima, a sljedećih jedanaest o kalfama. O majstorima i obvezama koje oni imaju govore članci od 21 do 35. Članak 36 posvećen je obaveznim prisustvima na sprovodima. Iste godine kada je utemeljen Plemeniti veliki ceh svetoivanjski upravo u spomenutu svrhu utemeljeno je i Prvo obrtničko pogrebno društvo. Ovo društvo su utemeljili majstori, članovi ceha kako bi si međusobno ispomagali u slučaju smrti nekog svog člana ili člana njegove obitelji. Svi majstori članovi društva plaćaju godišnju članarinu u blagajnu društva, a u slučaju smrtnog slučaja iz blagajne se isplaćuju troškovi pogreba. Nije sačuvan popis osnivača – članova pogrebnog društva iz 1838. godine, ali je on vjerojatno istovjetan popisu članova ceha. Sljedeći članak 37 definira odnos prema udovicama majstora. Sljedećih pet članaka bavi se održavanjem skupština, dok se zadnjih sedam članaka odnosi na izbor cehovskog majstora i njegovih zamjenika.

Privilegij Plemenitog velikog ceha svetoivanjskog kojeg je izdao kralj Ferdinand 1838. godine (arhiva Muzeja Sveti Ivan Zelina)

Izdavanje ovog Privilegija bilo je povezano sa značajnim novčanim troškovima koje su obrtnici sami trebali namiriti. Trebalo je platiti izradu Privilegija s visećim pečatom njegova carskog i kraljevskog Veličanstva, te izradu cehovske zastave. Stoga su pripreme za predstavljanje Privilegija trajale do rujna sljedeće godine.

Privilegij plemenitog velikog ceha svetoivanjskoga je predstavljen u Sv. Ivanu Zelini 29. rujna 1839. godine na velikoj svečanosti uz brojne ugledne uzvanike. Predstavio ga je veliki sudac Zagrebačke županije Stjepan Pavleković u nazočnosti županijskog prisjednika Antona Luketića, kume cehovske zastave Franciske Luketić, advokata Nepomuka Antolkovića, cehovskog komisara Lukača Špinderka, cehovskog notara Januša Munđaka. Cehovsku zastavu je blagoslovio svetoivanjski župnik Antun Delimanović uz asistenciju donjozelinskog župnika Leopolda Matošića i kapelana Stjepana Mihalinčića. Ovaj svečani događaj popraćen je svečanom misom u župnoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja, te zatim pučkim veseljem uz muziku i pucnjavu iz mužara.

Nakon svete mise uputili su se uzvanici, majstori, te puk do kuće obercehmeštra plemenitog Pavla Pažića, krojačkog majstora.  Svečani objed za uzvanike je u župnom dvoru pripremio župnik Antun Delimanović. Pučko veselje je nastavljeno do duboko u noć uz muziku, ples i pucnjavu iz mužara.

Cehovska ladica i cehovska zastava su prema starim običajima cehova spremljeni u župnu crkvu Sv. Ivan Krstitelja.

Već za tjedan dana, 7. listopada je održano cehovsko spravišće na kojem se raspravljalo o budućem radu Ceha. Odlučeno je da se imaju popisati cehovski majstori, te da imaju obavezu uplatiti dio troška za pokriće cehovskih izdataka. Najveći izdaci koje je ceh imao bili su izrada cehovskog Privilegija te njegovo slanje u Beč caru, a zatim izrada cehovske zastave.

Plemeniti ceh svetoivanjski je po sastavu obrtnika koje je okupljao bio mješoviti, što znači da je u svom sastavu imao obrtnike svih vrsta obrta (više fele meštrov) pa se je zato zvao "Veliki". Taj je pridjev stoljećima označavao mješovite cehove koji objedinjuju raznovrsne obrte.

Na kraju popisa svih majstora-osnivača Plemenitog velikog ceha svetoivanjskog zapisana je napomena: "vseh zkupa Meistorov popiszano do 5-a 10-a 839. je 65."

Protokoli i svečanosti su privedene kraju, trebalo se vratiti svakodnevnom životu, mukotrpnom obrtničkom radu, u svoje obrtničke radionice te sajmove od kojih se živjelo. Radilo se od jutra do mraka, noću putovalo na sajmove, po kiši, snijegu, nevremenu. Kada se roba prodala na sajmovima, opet u radionice kako bi se žuljevitim rukama, vještinom zanatlije izradili novi proizvodi.

Trećeg svibnja 1842. godine svetoivanjske obrtnike zadesila je teška nesreća. Izgorjelo je njihovo trgovište Sveti Ivan Zelina, izgorjele su njihove kuće i radionice, izgorjela je njihova roba i alati brižno čuvani stoljećima. Požar je sve progutao, jer je većina kuća bila drvena. Ostalo je samo zgarište, trebalo je početi ispočetka. Trebala su desetljeća mukotrpnog rada da se trgovište oporavi od ove katastrofe. Tišina i muk u cehovskim knjigama najviše govore o tome kako su to bila teška vremena. Ništa se nije zapisivalo u cehovske knjige, jer ničeg nije bilo, ni majstorskih ispita, ni kalfi, ni cehovskih spelavanja ni svečanosti. Tek pedesetih godina se život polako vraća u svoje tokove.

Cehovske knjige posebno bilježe "Upis šegrta ili pogodba s majstorima Plemenitoga velikoga ceha svetoivanjskoga od 1862. godine nadalje". Ovdje su upisani šegrti koji su temeljem zakonskih propisa morali zaključiti "pogodbu" s majstorima o svome naukovanju. Za većinu obrata unutar Velikog ceha predviđeno je da se šegrt školuje do 3 godine. Postojale su naravno i zanimanja kao što su zlatari, srebrnari i klesari čije je školovanje trajalo četiri godine. Za razliku od njih tesari su se školovali najkraće, točnije samo dvije godine. Bez obzira za što su se školovali šegrti nisu imali pravo na plaću, eventualno, ako je tako bilo dogovoreno s majstorom, stan i hranu. Prva cehovska pravila o primanju šegrta iz 1510. godine nisu bila isuviše liberalna. Naime šegrt je morao biti zakoniti sin poštenih roditelja ako je želio biti primljen na zanat. Tijekom 18. stoljeća bilo je važno da je isti rimokatolik, dok se već stoljeće kasnije ovo pravilo uvelike liberaliziralo, pa vjeroispovijest nije bila diskriminirajući faktor za primanje šegrta na zanat. Po zakonu iz 1813. godine po kojem je djelovao i sam Plemeniti veliki ceh svetoivanjski, prije nego što je šegrt bio primljen u nauk, morao je kod majstora provesti šest tjedana na probnom to jest pokusnom roku. Ako se dokazao i nakon što je platio 1 forintu i 30 krajcara kod otvorene cehovske ladice, bio je primljen u nauk. Mnoga pravila šegrtskog ponašanja bila su povezana s ćudoređem i moralnim životom. U tom smislu pijančevanja i izostanci s nauka nisu bili dozvoljeni. Dan izostanka bio je nadoknađivan tjednom više rada, a duži neopravdani izostanci dovodili su i do isključivanja iz ceha. Naravno pravila su donekle i štitila samog šegrta, pa tako majstor nije smije svog šegrta koristiti za kućne poslove. Valja naglasiti da ova pravila nisu bila uvijek dosljedno primjenjivana, dapače više su bila preporuke neko pravne zakonske odredbe. Naime, prilikom dogovora o zanatu svaki bi šegrt osobno dogovarao i uvijete s majstorom, sve u okviru cehovskih pravila.

Nakon dugotrajnog i često vrlo napornog šegrtovanja, šegrt bi prelazio u status kalfe, to jest pomoćnika. Kalfe su bila najbrojnija skupina među onima koji su na neki način sudjelovali ili bili povezani s cehom. Po statusu su bili znatno ispod samih majstora, ali su određena prava, mogućnosti i obaveze ipak imali. Mnogobrojni kalfe nakon završenog šegrtovanja upustile su se u putovanje po gradovima, uglavnom zapadne Europe, to jest u našem slučaju zapadnih i sjeverozapadnih gradova Habsburške Monarhije. To putovanje nazivalo se vandranje. Pravila vandranja i općenitog ponašanja kalfi tijekom putovanja i traženja zaposlenja bila su vrlo stroga. Dapače, kalfama Velikog ceha zabranjivalo se vandrati s postolarskim, brijačkim i mlinarskim kalfama. Još jedno od pravila govori nam da ako je kalfa stigao u grad tijekom ponedjeljka, utorka ili nedjelje, mogao je slobodno tražiti posao. U suprotnom ako je stigao tijekom srijede ili četvrtka, mora je čekati do nedjelje kako bi potražio posao. Svi podaci o vandranju zapisani su u njegov vanderbuch koji mu je tijekom primanja u ceh služio kao dokaz o stečenom iskustvu. Zakon o cehu iz 1813. godine propisuje da kalfa ako je želio postati majstor morao je vandrati najmanje tri godine, kako bi usavršio vještinu svoga zanata. Nakon završenog vandranja kalfa je mogao zatražiti prijam u ceh i tako postati majstor. U tu svrhu morao je izraditi majstorski rad. Financiranje majstorskog rada je bila kalfina obaveza, ako nije mogao nabaviti materijal, u tome mu je mogao pomoći sami ceh, ali je onda isti imao pravo prodati njegov rad i tako vratiti posuđeni novac. Nakon uspješnog šegrtovanja, vandranja i izrade majstorskog rada, sada već službeni majstor u cehu mogao je ishoditi dozvolu za otvaranje obrta od mjesnog poglavarstva i započeti s radom.