Beethovene, sretan ti 250. rođendan

Datum objave: 21.12.2020.

LUDWIG VAN BEETHOVEN

Beethoven je vjerojatno rođen 16. prosinca 1770. g., a kršten je slijedećeg dana, 17. prosinca. Otac i djed bili su glazbenici, a mali Ludwig je također od najranije mladosti pokazivao sklonost i talent prema glazbi. Iako su živjeli i radili u Bonnu, njihova obitelj vuče porijeklo iz flamanskog grada Mechelena

Već sa 13 godina mali Ludwig svira čembalo i violinu u dvorskom orkestru i bavi se komponiranjem različitih komornih skladbi. U želji da unaprijedi svoje muzičko znanje Ludwig odlazi u Beč koji je tada bio centar glazbenog svijeta. Želio je učiti od Hydena i Mozarta. U to vrijeme je Mozart dovršavao svoje djelo Don Giovanija i nije imao vremena učiti mladog Beethovena, ali slušajući ga kako svira na glasoviru je rekao: “Obratite pažnju na njega, jednog dana dati će svijetu nešto o čemu će se pričati!“

Za Beethovena se vrlo brzo pročulo da je izvanredan skladatelj i vrlo vješt pijanista. Slijedila je međunarodna koncertna turneja. Sa 29 godina Beethoven počinje raditi na svojoj Prvoj simfoniji. S 30 godina Beethoven dovršava Prvu simfoniju, te organizira koncert njene praizvedbe. Već ova simfonija pokazuje otklon od dosadašnje uobičajene prakse skladanja.

Beethoven nastavlja raditi dalje na Drugoj simfoniji, te na komornoj glazbi. Primjećuje gubitak sluha. Bolest  sve više napreduje, sluh mu je sve slabiji, što ga dovodi u stanje teške depresije. Unatoč trenutnim slabostima i razočaranjima, Beethoven nastavlja sa radom. Slijede Druga, pa Treća simfonija.

To su ujedno godine kada Beethoven gradi iskreno, duboko i čvrsto prijateljstvo sa groficom Anom Marijom Erdödy, rođenoj Niczky. Počevši od 1802. g. Beethoven i grofica povremeno žive zajedno u Heiligenstdatu u istoj kući, a kada je grofica na svojem imanju u Jedlerseeu na lijevoj obali Dunava, Beethoven joj često dolazi u posjete. Također zajedno više puta odlaze u Gradišće, u njen dvorac. Postoje razmišljanja da je Beethoven od gradišćanskih Hrvata čuo pučke napjeve koje je ugradio u svoju Pastoralnu simfoniju.

Boležljiv, slabog zdravlja, Beethoven je više puta boravio ne liječenju u raznim toplicama. Za vrijeme jednog takvog boravka u toplicama, Beethoven piše tri pisma naslovljena „Besmrtnoj voljenoj“. Njegovi biografi do danas nisu uspjeli odgonetnuti kojoj je od žena u svom životu posvetio ta misteriozna i legendarna pisma. Tko je zapravo njegova Besmrtna voljena? Tih godina je bio u prisnim odnosima sa groficom Anom Marijom Erdödy, pa postoji velika vjerojatnost da je upravo ona ta Besmrtna voljena.

Slijedi nekoliko turobnih i teških godina za Beethovena. Zdravstveno stanje mu je loše. Grofici se u pismima žali kako je boležljiv, muči ga katar, česte prehlade, liječi se nekim tinkturama i kupeljima, sluh mu je još slabiji, a uz sve to ima i financijske probleme. Još k tome ima stalnu brigu na nećaka. Piše grofici kako bi rado sa nećakom došao na njen dvor u Paukovec, samo mora vidjeti koji prijevoz bi ga manje stajao, jer novaca nema. Na žalost, do planiranog puta u Hrvatsku nikada nije došlo. Vjerojatno su tome razlog Beethovenovo loše zdravstveno stanje, besparica i brige oko nećaka. Posljednji podaci o druženju Beethovena i grofice su iz 1819.g. kada ona stanuje u Kärtnerstarsse, a Beethoven joj šalje dvije kratke poslanice. Na samu Staru godinu šalje joj muzičku čestitku kojom joj želi sretnu novu godinu.

Unatoč problemu sa sluhom i drugim boleštinama, Beethoven neumorno radi. Komponira „Missu Solemnis“ koja je izvedena 1822. g. Zatim slijedi njegova Deveta simfonija u čiji posljednji stavak Beethoven uvodi stihove iz Schillerove „Ode radosti“. Praizvedba Devete simfonije je održana 7. svibnja 1824. g. u prisutnosti samog autora. To je bilo posljednji puta da se Beethoven pojavio u javnosti.

Krajem 1826. godine Beethoven dobiva upalu pluća, od koje se nije uspio do kraja oporaviti. Umire 26. ožujka 1827. g. Zapisano je da je cijeli Beč došao ispratiti velikog umjetnika na posljednje počivalište. Na sprovodu 29. ožujka 1827. g. je bilo oko 30 tisuća ljudi.

GROFICA ANA MARIJA ERDÖDY ROĐ. NICZKY

Niczky su staro plemstvo, porijeklom iz Mađarske, ali od 17. st. imaju i brojne posjede u Hrvatskoj. Grofovski naslov dobiva Kristofor Niczky od carice Marije Terezije, a njegov sin Juraj ženi groficu Francisku Ksaveriju Bathany. Iz tog braka rodila se kći Ana Marija. Rođena je 21.8.1778.g. na obiteljskom imanju Šuševo (Nebersdorf) u Gradišću. Mlada Ana Marija je djetinjstvo provodila naizmjenično u obiteljskim dvorovima u Paukovcu i Šuševu. Njeni biografi smatraju da je kao i druge bogate aristokratske djevojke bila dobro odgojena, da je naučila strane jezike, a poznato je da je izvrsno svirala klavir, te dobro poznavala glazbu.

U svojoj osamnaestoj godini udala se za grofa Petra Erdödyja, sina grofa Ivana Erdödyja, hrvatskog bana od 1790. do 1806. g. Mladi supružnici su živjeli naizmjenično u Paukovcu, u Šuševu, te u Beču. U Jedlerseeu pored Beča Erdödyji su imali posjed i palaču. Iz ovog braka rođeno je troje djece: kćerke Friderika (1802. g.) i Marija (1804. g.) te sin August (1806. g.).

Nije sigurna tvrdnja A. F. Schindlera da je Beethoven upoznao groficu već 1801. g. ali je sigurno da je 1803.g. postojala prisna i čvrsta veza između njih dvoje. Schindler tvrdi da je Beethoven „tražio i našao utjehu kod grofice Ane Marije na njenom imanju u Jedlerseeu.''

Osim u Jedlerseeu Beethoven i grofica su mnogo vremena provodili zajedno u Heiligenstadtu, jedno vrijem čak stanujući u istoj kući. Beethovenov prijatelj Reichardt jednom prilikom piše:

„Ljubazno i usrdno pisamce Beethovenovo pozvalo me je na dugi, veoma ugodni ručak grofici Erdödy…Zamislite veoma ljepuškastu, malu, finu, dvadesetogodišnju gospođu… koja sama svira vrlo dobro Beethovenove stvari… a uz sve to je tako vedra, ljubazna i dobra.“

Godine su to kada Beethoven odlazi s groficom i u Gradišće, na njen posjed, gdje puno vremena provode u šetnjama okolinom. Ovdje Beethoven sluša od gradišćanskih Hrvata njihove vesele pučke napjeve. Više teoretičara (među njima Kuhač i Širola) smatraju da je upravo te pučke napjeve Beethoven ugradio u svoju Pastoralnu simfoniju koja je praizvedena 1808. g. Još iste godine dolazi do ozbiljnog sukoba između Beethovena i grofice.

Već slijedeće godine njihov odnos je ponovo idiličan. Beethoven posvećuje grofici svoja dva Tria za glasovir, violinu i violončelo op. 70. br. 1. u D-duru i br. 2. u Es-duru.

Kasnije Beethoven joj još posvećuje dvije Sonate za glasovir i violončelo op. 102. br. 1. u C-duru i br. 2. u D-duru.

Osim što je grofica financijski pomagala Beethovena, često plaćala neke njegove troškove, redovito ga je snabdijevala vinom sa svojih vinograda u Paukovcu. Kako je u to vrijeme najčešća vinska sorta u Zelinskom prigorju bila kraljevina, može se zaključiti da je Beethoven pio upravu kraljevinu. U svom dnevniku 1814. g. on zapisuje: “34 boce od grofice Erdödy, od kojih je 15 butelja bilo u sobi sluškinje“.

U Paukovcu grofici umire dvoje djece (August 1816. g. i Friderika 1819. g.). Jedina živa kćerka Marija živi s majkom. Grofica je često bolesna i provodi puno vremena po toplicama.

Svojim pismom od 19. lipnja 1817. g. Beethoven najavljuje grofici da bi rado došao do nje u Paukovec, zajedno s nećakom Carlom. Zašto ova najavljena posjeta nije ostvarena, nije poznato. Prijateljski odnosi grofice i Beethovena se nastavljaju sve do kraja 1819. g. Posljednja vijest o njihovom kontaktu je Beethovenova muzička čestitka kojom on grofici želi sve najbolje u 1820. g.

Grofičina kćerka Marija se udaje za baruna Karla Badenfelda, te oni žive u Paukovcu i Zagrebu. Grofica odlazi u München gdje živi sa udovicom Brauchle. Umire 17. ožujka 1837. g., nadživivši svog prijatelja Beethovena za 10 godina. 

DVOR PAUKOVEC

Posjed  Paukovec je u srednjem vijeku bio dio velikog posjeda plemićke obitelji Bradač od Ladomerca. Članovi obitelji Bradač imali su važne funkcije u ono doba, bili su vicebanovi, ubirači poreza, a jedan je čak bio i kapetan obrane Beograda od Turaka. Ana Bradač je 1579.g. posvojila Nikolu Istvanffyija, koji je kasnije obnašao vrlo visoke dužnosti u kraljevstvu – bio je ugarski palatin, diplomata i povjesničar. Kada su se 1607. g. u Hrvatsku doselili isusovci, Istvanffy im je već 1608. g. poklonio posjed Paukovec, zajedno sa još nekoliko drugih posjeda. U Paukovcu su isusovci umjesto stare kurije sagradili novi dvor koji se može vidjeti na onovremenoj veduti. Kada je red isusovaca bio ukinut 1774. g., posjed Paukovec dolazi u vlasništvo grofa Kristofora Niczkog.

Kristofor Niczky je staru isusovačku kuriju pregradio i dogradio u onom obliku u kojem se je dvor sačuvao do godine 1922. kada je porušen. Niczky je Paukovec sagradio kao jednokatni, ladanjski, plemićki dvorac, koji je na pročelju imao trinaest prozorskih osi, u pobočnim stranama, lijevoj i desnoj, njih po pet. Na bočnim dijelovima su bili balkoni koji su počivali na jonskim stupovima, a ispod njih su se u prizemlju nalazili ulazi u dvor. Cijeli dvorac je bio sagrađen u stilu umjerenog ladanjskog baroka.

Putopisac Joakim Vujić je dvorac Paukovec posjetio oko 1798. g. te ga je detaljno opisao u svom djelu „Životopisanie“. Vujić spominje „prekrasno udivitelne sobe i sale ukrašene, koje su bile prekrasno izmolovane i prelepim pokućstvom, kao što su ogledala, stakleni lusteri, hudožestveno izmolovana različita izobraženija, stolice, kanabeta i patosi prelepo ispolovani“. Ali Vujić se naročito divio prelijepom engleskom vrtu, u kojem je šetajući cijeli dan našao starodrevnu ruševinu, prekrasno oslikan hram boga Bakusa, boginje Dijane, velike ribnjake. Zatim su tamo bili drvoredi zasađeni lipama, palmama i kestenima među kojima su naizmjenično bile postavljene klupe i kipovi antičkih bogova Jupitera, Minerve, Neptuma, Apolona, Merkura, Plutona, Prosperime i drugih. Po šumicama uokolo su bili zvjerinjaci sa jelenima, košutama, srnama i veprovima.

Iz sačuvanih dokumenata prvih dvadesetak godina 19. stoljeća vidljivo je da je u dvoru često boravila grofica Ana Marija Niczky udana Erdödy, zajedno sa svojom djecom. Dvoje njene djece je u Paukovcu umrlo. Treće dijete, Marija, udala se za baruna Karla Badenfelda, te su oni živjeli na dvoru, te ujedno bili aktivni sudionici glazbenog života Zagreba.

Već u tridesetim godinama 19.st. očevici tvrde da je park oko dvorca bio prilično zapušten. Nakon Karla Badenfelda, vlasnici dvorca se brzo mijenjaju. To su: barun Gudenus, grof Szechenyi, Rudolf i Max Leitgebel, Ivan Bolits, Emil Reisner, grof Marko Bombelles.

Poznata je priča kako je vijest o ljepoti dvorca Paukovec i njenog prelijepog perivoja došla do carice Eugenije, udove francuskog cara Napoleona III, te je ona poslala markiza Etienna de Piennesa da kupi dvorac. Kada je markiz došao do paukovečkog dvorca kako bi potpisao ugovor o kupnji u ime carice, našao je prekrasni drvored devastiran. Vlasnik Leitgebel je posjekao drvored starih jasenova koji je vodio od glavne ceste do samog dvorca, te je drvo prodao. Razočarani markiz Piennes je odustao od kupnje.

Dvorac je sve više propadao, a posljednji vlasnik, Stjepan Mihun je imanje rasparcelirao i rasprodao, a dvorac je 1922. g. razrušio i prodao kao ciglu.

Ova web stranica radi boljeg rada i poboljšane funkcionalnosti koristi kolačiće (eng. cookies) i slične tehnologije. Ako nastavite s pregledom stranice, smatrat ćemo da ste suglasni s navedenom uporabom. Više informacija »