Izgradnja i pad ilegalne tehnike OK KPH u Omilju

Izgradnja i pad legalna tehnika OK KPH u Omilju

Ilegalna tehnika Okružnog komiteta (OK) Komunističke partije Hrvatske (KPH) Zagreb, zapravo je ilegalna tiskara i mjesto umnožavanja i distribucije propagandnog materijala, dobivenog od za to zadužene osobe za Agitprop (agitaciju i propagandu).

Već početkom 1942. godine u vrijeme kada se tehnika nalazila u Svinjarjevu (Markovo polje) u kući Vincek Vere, Zlatko Munko koji je u to vrijeme bio učitelj u Moravču i Slavko (Vjenceslav) Richter, uspostavili su vezu najprije sa Markom Milatovićem iz Glavnice, a zatim i sa Pavlom Lončarom, tadašnjim sekretarom OK kotora Zagreb. Preko potonjeg Munko i Richter uspostavljaju vezu sa Rudijem Gluhakom – Brkom, koji je u to vrijeme u OK bio zadužen za Agitprop. Već 1942. godine Richter i Munko surađuju sa pokretom otpora na taj način da sakupljaju papir, boju i ostale materijale koji su mogli poslužiti za ilegalnu tehniku. Osim toga, na stan primaju razne terence i ilegalce koji su prolazili i trebali sklonište ili prenoćište na području zelinskog kotara. Paralelno sa ovom zadaćom sakupljali su i novčanu pomoć po selima, te dijelili ilegalni propagandni materijal. Pred kraj 1942. godine nakon nabavke boje i šapirografa iz Zagreba, Munko i Richter izražavaju želju za jačim sudjelovanjem u Narodno-oslobodilačkom pokretu (NOP). Rudi Gluhak pristaje ne prijedlog, dapače, predlaže ozbiljnije ustrojavanje te šire djelovanje tiskare i propagande u ovom djelu Prigorja. O tome nam govori i podatak da je u to vrijeme, kraja 1942. godine Gluhak i osobno posjetio Omilje kako bi pregledao teren, školu i gospodarske zgrade, te kako bi se odabrao odgovarajući prostor za ilegalnu tehniku. U prilog odabira Omilja kao mjesta ilegalne tehnike ide i činjenica da je dosadašnja pozicija tehnika u Svinjarjevu bila privremena, ali već u ono vrijeme i kompromitirana.

Konstrukcija bunkera i pokretanje ilegalne tehnike

Nakon inicijalnih izvida odlučeno je da se krene sa izgradnjom tehnike OK Zagreb u jednoj od gospodarskih zgrada u blizini škole u Omilju – točnije u drvarnici u školskom dvorištu. Već negdje polovicom travnja 1943. godine počeli su radovi na izgradnji bunkera.

U potpunoj tajnosti bunker su počeli kopati Zvonimir Kristl koji je došao iz Svinjarjeva u Omilje, zatim Zlatko Munko koji je bio učitelj u Moravču te Vjenceslav Richter – Riža, student arhitekture koji se zbog svog djelovanja u Omladini sakrio od ustaša u Omilje kod brata Josipa, u to vrijeme učitelja u Omilju. Povremeno su u poslu pomagali Rudolf Gluhak „Brko“, zadužen za agitaciju i propagandu (Agitprop), Marko Milatović, sekretar OK KPH Zelina i Pavao Lončar, sekretar OK KPH Zagreb. Iskopavalo se uglavnom noću, kako bi se sumnje lokalnog stanovništva svele na minimum. Kada se zamračilo oko 10 sati uvečer počela su iskopavanja, te su trajala cijelu noć do jutarnjih sati. Sveukupno kopalo se mjesec dana, te je negdje oko 20. svibnja bunker bio završen.

Graditelji bunkera nailazili su na određene probleme prilikom same izgradnje i oblikovanja bunkera. Kako je sama škola frekventivno mjesto trebalo je izabrati položaj tako da sam rad i pripreme ne privlače na sebe puno znatiželje od strane lokalne zajednice. Jedan od problema bio je i izvođenje ulaza u bunker koji nije trebao biti vidljiv. Problem zvučnosti i vibracija također je bio prisutan, te se bunker, iako je u potpunosti bio ukopan u zemlju morao upustiti sa stropom preko 50 centimetara od površine zemlje to jest podna po kojem se svakodnevno hodalo. Ovo je naravno prouzročilo probleme sa lošom ventilacijom i dovodom zraka u bunker, zbog čega su se petrolejke u bunkeru znale gasiti, te jačeg mirisa i prisutnosti vlage, što je u krajnosti uzrokovalo nemogućnost duljeg boravka u bunkeru.  Graditelji su također napravili i poseban izlaz u slučaju nužde koji se nalazio izvan same zgrade podno koje je bio smješten bunker, a vanjski otvor tog izlaza bio je kamufliran u okolnom grmlju.

Prilikom otkopavanja javio se i problem odvoza i sakrivanja iskopane zemlje. Naime, lapor koji se iskopavao bio je po boji i sastavu vrlo različit od standardne zemlje koja je prekrivala površinu naoko školske zgrade. Noću iskopana zemlja iznosila se na školski vrt gdje se preko dana tobože preokretala i od nje su rađene manje „terase“. Kako bi se eventualno otklonila sumnja lokalnog stanovništva, iskopavanje bunkera odvijalo se paralelno i pod krinkom izgradnje kunićnjaka, koji se je javno otvorio u vrijem dovršetka samog bunkera. Ovi kunićnjaci igrat će važnu ulogu u budućnosti tehnike, jer su upravo oni sakrivali ulaz u bunker. Bunker je također posjedovao signalnu žicu sa zvoncem koja se povlačila u slučaju da je naišlo ustaško redarstvo ili nepozvani gost. Povlačenjem žice zvonce bi signaliziralo osobi u bunkeru da trenutno prestane sa radom.

Sam bunker je bio veličine 3,5 x 1,8 metara, a visine 2,5 metra. Iznutra je bio obložen drvenom građom koju je po svjedočenju Richtera on sam dao osobno izmjeriti i ispiliti u podrumu škole kako bi montiranje bilo brže i jednostavnije. U bunkeru se nalazio dugački drveni radni stol, stelaža za materijal te drveni preklopni ležaj za spavanje. Osim toga materijal iz bivše tehnike u Svinjarjevu seljačkim kolima dovozi Marko Milatović, uključujući i geštetner. Tehnika je posjedovala nekoliko pisaćih mašina koje su najvjerojatnije kao i radio uređaj zaplijenjeni iz obližnjih općina tijekom akcija „Prve udarne grupe“. Prvu boju i papir u tehniku donosi Milan Kuren – Gubec, koji kasnije nabavlja i drugu tehničku opremu preko tvornice Badel u Sesvetama. Također unutar bunkera nalazilo se i ponešto propagandnog materijala spremnog za umnožavanje, te nešto oružja. U tehnici su umnoženi dijelovi „Historije SKP, neki članci iz „Proletera“, razni propagandni leci namijenjeni puku u Prigiorju, te prvi broj „Prigorja“. Članke za „Prigorje“ napisali su Rudolf Gluhak, Zvonimir Kristl, a naslovnu stranu izradio je Vjenceslav Richter. Navodno je odštampan i drugi broj „Prigorja“ te je podijeljeno nekoliko komada, dok je većina uništena u ustaškoj akciji rušenja ilegalne tehnike.

Pad ilegalne tehnike, ranjavanje i hapšenje Vjenceslava Richtera

Dana 26. srpnja 1943. godine u Omilju su uhapšeni Zlatko Munko i Vjenceslav Richter, a dva dana nakon toga pala je i ilegalna tehnika.

Način na koji su Richter i Munko „provaljeni“ i uhapšeni, zvuči gotovo filmski. Jedna grupa mladića iz Zagreba prešla je u partizane vezom preko Omilja što se u krajnosti pokazalo pogubno za tiskaru i njezine sudionike. Unutar te grupe mladića bio je i svojevrsni Boško Kopare, student i poznavaoc Vjenceslava Richtera. On se obratio Richteru sa željom da se njegova grupa prebaci u partizane. Nakon savjetovanja sa Rudijem Gluhakom, Richter je pristao i osigurao mladićima propusnice i dokumente za uspostavljanje veze sa partizanskim odredima na zelinskom terenu. Grupa je u skorom vremenu bila uhvaćena i na saslušanju je spomenula Omilje i Slavka (Vjenceslava) Richtera, ali ne i tiskaru.

Ova informacija bila je dovoljna da ustaške vlasti u noći sa 25. na 26. srpanj 1943. godine posjete Omilje. Te iste noći u Omilje dolazi Stipe Ugarković „Mirko“ kako bi Zvonimiru Kristu dao zadatak da ode na teren i organizira dopisničku mrežu te da za novi broj „Prigorja“ koji je već bio u pripremi napravi reportažu o „Prigorskoj četi“ koja je tih dana trebala biti formirana. Istu tu noć Stipe Ugarković, Rudolf Gluhak i Zvonko Krist napuštaju ilegalnu tiskaru i odlaze u smjeru Glavnice. U tiskari u to vrijeme ostaju Zlatko Munko i Vjenceslav Richter, po prvi puta nakon puštanja u pogon ilegalne tehnike.

Sljedeći dan, poslije podne Richter i Munko u sobi školskog stana provjeravali su radio aparat kada su začuli korake. Misleći da je poštar Richter odlazi preuzeti poštu. Uistinu u to vrijeme je i došao poštar te predao Richteru jednu dopisnicu, ali u isti trenutak je u dvorištu škole bila nekolicina naoružanih ustaša. Predvodnik ustaške akcije sačekao je da RIchter preuzme dopisnicu, jer im je i ona bila jednako važna kao i dvojica ilegalaca. Ubrzo nakon preuzimanja dopisnice Richter biva uhapšen, a nekoliko trenutaka nakon njega i Munko. Prilikom pokušaja bijega na Richtera je otvorena vatra iz „šmajsera“ te je on ranjen u nogu. Zlatko Munko biva zatvoren u Petrinjskoj, a Richter je zbog ozljeda prebačen u bolnicu Sv. Duh. Još u to vrijeme bunker u kojoj se nalazila ilegalna štamparija ostaje neotkriven.

Nakon zarobljavanja Munka i Richtera škola u Omilju ostaje prazna, te nekolicina sumještana odlučuje prisvojiti kunićnjake. Tom prilikom ispod jednog od kunićnjaka otkriven je otvor u podu. Razvojem prilika za ovo su saznale ustaške vlasti te su nakon ponovnog posjeta Omilju otkrili bunker sa pisaćim mašinama, geštetnerima, papirom, bojom, ilegalnom štampom, oružjem, knjigama i drugim brojem „Prigorja“ koji je bio odštampan i spreman za dijeljenje.

Tako je pala ilegalne ratna štamparija OK KPH Zagreb u Omilju. 

Zarobljavanje i ranjavanje Slavka (Vjenceslava) Richtera

Transkript magnetofonske vrpce snimljene 07. lipnja 1959. godine u Omilju sa Krist Zvonkom, Zlatkom Munkom i Vjenceslavom Richterom.

„Ja sam išao pogledati šta je s poštom i poštar je u početku bio sam. On mi je nakon predaje pošte koja je bila vrlo mala, mislim samo jedna dopisnica sasvim nevezano u razgovoru rekao da su u selu neki njemački vojnici. Meni se to učinilo sumnjivim, htio sam pogledati van, otvorio sam vrata od stana, međutim na vratima su bili ustaše sa uperenim šmajserima na mene i izvukli su me odmah van pred školu. Međutim referent za ovu akciju bio je zainteresiran da vidi što je poštar meni donio i on je mene sa još dvojicom ustaša pratio u stan, vidio tu dopisnicu, uzeo je sa sobom, i ja sam opet pred njima išao van iz zgrade. Pred zgradom su bili ustaše, mislim jedno petorica, šestorica sa šmajserima i ja sam iskoristio taj moment iznenađenja, tako da kad sam prošao prag izlaznih vratiju, ja sam potrčao na lijevu stranu od zgrade. Treba da spomenem da je zgrada bila ograđena relativno visokim plotom i to moje iznenadno trčanje izazvalo je takvu zabunu kod ustaša da oni uopće nisu pucali. Ja sam preskočio ogradu i potrčao van kroz vočnjak prema kukuruzi, tek onda je počela paljba sa svih strana. S obzirom na to da su počeli pucati iz šmajsera to je bilo jako gusto kucanje kao pravi rat i ja sam imajući sliku da treba da bježim pred ovim ustašama koje sam vidio trčao sam prema jednom vinogradu u nadi da ću se moći domoći brežuljka i zamaknuti iza tog brežuljka. Nisam opazio da je ta zasjeda daleko šireg opsega i da smo sa svih strana opkoljeni i ja sam u toku toga trčanja kada sam već došao u vinograd odjednom osjetio da sam pogođen. Metak je prošao kroz ljevo koljeno o ja sam pao. U tom momentu je trčao prema meni jedan ustaša sa isukanim nožem u očitoj namjeri da me likvidira, međutim, prije nego je stigao referent koji je zapriječio moju likvidaciju, ja sam onda od jednog drugog ustaše bio upozoren da krvarim, i onda sam si podvezao ranu, skinuvši pojas jer sam bio obučen samo u ljetne hlače bez košulje, otrgnuo sam jedan kolac i pritegao ranu tako da sam spriječio daljnje krvarenje. Poslije toga sam bio najprije uz pomoć ustaša a poslije je došao jedan od seljaka, mislim da je to bio Tomo Frljak koji me je prenio do kamiona u kojem su već ustaše čekale na utovar i onda smo bili najprije otpremljeni u Zelinu, zatim u Zagreb u Petrinjsku ulicu, gdje je drug Zlatko Munko ostao, ja sam onda dalje bio transportiran u Savsku cestu, međutim zbog velikog gubitka krvi bio sam odmah prebačen u Rebro gdje je onda izvršena operacija nadamnom…“