Dragutin Stražimir (1821.-1891.)

Datum objave: 08.06.2017.

Dragutin Stražimir rođen je 27. rujna 1821. u Velikom Bukovcu kao Karlo Wachter. Otac Franz bio je providnik na  Draškovićevu imanju u Velikom Bukovcu, a majka je bila Rozalija rođ. Manovecz. Krsni kumovi bili su mu grof Karlo Drašković Trakošćanski i supruga mu Antonija rođ. baronesa von Brüddern.

Godine 1828. Karlo Wachter počinje polaziti prvi razred pučke škole u trgovištu Petrijanec. No već sljedeće godine polazi normalnu školu u Bjelovaru, jer je Bjelovar, od 1756. središte Varaždinske vojne krajine, bio poznat upravo po dobrim školama. Iako je bio odličan učenik, otac ga zbog brojne obitelji nije mogao dalje financirati pa je pomišljao da ga dade u zanat.

Da ne završi kao obrtnik, Stržaimiru je pomogao kum Karlo Drašković. Karlo Wachter se upisuje u gimnaziju u Nagy Kanizsu. U potpunosti svladava mađarski jezik, što mu je izvanredno dobro došlo u njegovu kasnijem zastupničkom radu u vrijeme Hrvatsko-Ugarske nagodbe kojom je gospodarstvo potpalo pod nadležnost mađarskoga ministarstva poljoprivrede.

Nakon četiri godine provedene u Nagy Kanizsi, Karlo Wachter zajedno sa svojim sudrugovima iz Hrvatske napušta 1836. taj grad. U zagrebačkoj gimnaziji završava peti razred "Retoriku" i šesti razred "Poetiku", te ponovno vraća znanje gotovo zaboravljenoga hrvatskog jezika.

U jesen 1839. upisao je bogosloviju u Zagrebu. Na zagrebačkoj gimaziji potpao je pod utjecaj ilirskog pokreta. Na Bogosloviji je Wachter učio ruski i češki, a čitao je i slovačka i češka djela jer se spremao na put u Češku. Smatrajući da se putovanjem čovjek najbolje obrazuje, krenuo je dvije godine poslije očeve smrti, kao bogoslov druge godine, sa svojim prijateljem F. Mašekom, 23. srpnja 1842. iz Križevaca put Praga gdje su došli 15. kolovoza.

Bogosloviju je Karlo Wachter završio 1845. te se zaredio u srpnju i postavljen je za kapelana u župi Sveti Gjurg (Đurđ) kod Ludbrega. Usmjeren prema zemljoradnji, već 1847. Karlo Wachter postaje član gospodarske podružnice podravačke koja je imala sjedište u Koprivnici.

Godina 1848. svakako je prekretnica u Wachterovu životu. Zagorsko krupno plemstvo simpatizira s mađarskom revolucijom jer Mađari obećavaju svojemu plemstvu pravednu odštetu. Stražimir staje na stranu kmetova koji traže slobodu i mogućnost da se razvijaju kao individualne gospodarske jedinice. Ta godina označuje prekid Stražimira s plemstvom i okretanje reformama toliko potrebnima seoskom društvu u Hrvatskoj. Godine dana kasnije dozvolom kraljevske Zemaljske vlade mijenja on i braća mu Franjo i Ivan prezime u Stražimir, što je zapravo prijevod prezimena Wachter. Karlo je promijenio i ime i od tada se uvijek i potpisuje kao Dragutin Stražimir, i pod tim je imenom ušao u gospodarsku i kulturnu povijest Hrvatske odredivši se time kao Slaven.

Stražimir vrlo rado prihvaća 1851. godine poziv zelinskog vlastelina Dragutina Domjanića da preuzme  župu Svetog Nikole u Donjoj Zelini, najprije kao upravitelj, a poslije i kao župnik. Naime, zelinski plemenitaši nisu bili pripadnici krupnog plemstva već su se razvili kao posebna grupa koja je bila mnogo bliža narodu. Čitava ta grupa želi da narod bude pismen i prosvijećen što bi imalo za posljedicu i viši životni standard cjelokupnog pučanstva.

Svjestan da je narod sposoban koristiti se tekovinama moderne tehnologije i spoznaja samo onda kad je pismen, Dragutin Stražimir osniva 1852. pučku školu u koju se javilo 30 učenika, i koju njegova župa uzdržava sve do 1875. kad je na osnovi Mažuranićeva zakona o školstvu postala državna, čime je sa Svetoivanske župa skinut velik teret koji je Stražimira prisiljavao da živi krajnje oskudno i bijedno usprkos tome što mu je uspjelo osnovati gospodarsku podružnicu Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva i u Zelini, radeći kao njezin tajnik. Počeo je pisati brojne gospodarske članke i obavijesti većinom nepotpisano, i to dakako na hrvatskom jeziku koji je bio jezik Gospodarskog lista  ali i jezik Narodnih novina.

Za Nikolinje 1852. napisao je uvodnik u Narodnim novinama u kojemu potiče izdavanje zasebnog nedjeljnoga Gospodarskog lista. To je i ostvareno 1853. godine kad su počele izlaziti Gospodarske novine kao nastavak prijašnjeg Lista měsečnog Horvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva.

Stražimir povezuje zelinsku podružnicu Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva s dugoselskom koju je vodio grof  Drašković, te je 24. rujna 1860. organizirana prva gospodarska izložba u Hrvatskoj i na njoj su bili izloženi proizvodi oba kraja. Potaknut uspjehom izložbe, on je 1861. i 1862. posadio novi vinograd na tri i pol jutara sa sortom graševina – koja se tada zvala grašica. Na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj gospodarskoj izložbi u ljeto 1864. u Zagrebu Stražimir dobiva srebrnu kolajnu i diplomu za svoje izloške, te je nakon toga 5. rujna 1864. izabran za predsjednika gospodarske podružnice Sveti Ivan Zelina. Ponukan lijepim uspjehom u Zagrebu, izložio je svoje proizvode i na velikoj sveopćoj gospodarskoj izložbi u Beču 1867. godine gdje dobiva bakrenu kolajnu.

Kolajna za zasluge (Verdienstmedaillien) u grupi II : ratarstvo, vinogradarstvo i voćarstvo, vrtlarstvo i šumarstvo koju Dragutin Stražimir dobiva 1873. godine na velikoj svjetskoj izložbi u Beču

Stražimirov trud dobio je priznanje javnosti i on je postao i prvi domaći priznati stručnjak za vinogradarstvo. Objavio je 1869. niz članaka pod nazivom Kratka pouka o vinogradarstvu u varaždinskom tjedniku Pučki prijatelj. Članci o vinogradarstvu objavljeni su 1870. godine u Varaždinu i kao posebna knjiga u 1500 primjeraka, što je za ono vrijeme bila vrlo velika tiraža, i ponovno 1876. pod izmijenjenim naslovom Vinogradarstvo koju je objavila Sveučilišna knjižara u Zagrebu, što znači da je Stražimirova knjiga imala status sveučilišnog udžbenika. Postao je vrlo popularan 1877. godine kad je objavio u Biblioteci sv. Jeronima religiozno-ćudorednu pripovijetku Mijat Briguša. u kojoj se opisuje kako se marom i trudom može doći do blagostanja. Ideju je vjerojatno našao u nekomu češkom predlošku, i knjiga je poticala na štedljivo gospodarenje.

Sve više prepoznatljiv i na širem planu, Dragutin Stražimir je 1878. godine izabran za narodnog zastupnika u izbornom kotaru Sveti Ivan Zelina za Hrvatski sabor na listi Narodne stranke. Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo u Zagrebu, koje u tom vremenu vodi grof Đuro Jelačić, izabralo ga je za svoga počasnog člana 19. prosinca 1879.

Odlično Stražimirovo poznavanje mađarskog jezika ubrzo ga dovodi u krug one dvadesetorice koja su predstavljala Hrvatsku i Slavoniju u zajedničkom parlamentu u Budimpešti. Na tom zajedničkom saboru 1879. izabran je čak za bilježnika, te obavlja taj mukotrpan posao sve do 1881. godine. Nakon povratka iz Budimpešte nastavlja svoj neumorni rad na poboljšanju uvjeta i kvalitete, te obrazovanja hrvatskih seljaka. Predlaže mjere štednje, i sađenje alternativnih kultura ukoliko prvotno posađena kultura nije uspješna. U tom pogledu posebice naglašava i promovira sadnju kukuruza, pa su novine ondašnjeg vremena jednu sortu kukuruza i proglasile „kukuruz stražimiraovac“.  

Dragutin Stražimir je 1891. godine otputovao je na liječenje u Karlove Vary, ali je na povratku umro u bolnici u Pragu 4. svibnja od žutice, jer je godinama bolovao od jetre. Bilo je to na Spasovo 1891. Njegovu smrt zabilježile su mnoge hrvatske novine.

Ova web stranica radi boljeg rada i poboljšane funkcionalnosti koristi kolačiće (eng. cookies) i slične tehnologije. Ako nastavite s pregledom stranice, smatrat ćemo da ste suglasni s navedenom uporabom. Više informacija »