„Zlatousti ustane s olakšanjem, stane moliti po paterovoj uputi pred oltarom i baš kad je opet htio napustiti crkvu upadne jedna sunčeva zraka kroz jedan od prozora, njegov ju je pogled pratio i on ugleda kako u jedno bočnoj kapeli stoji neki kip koji mu je toliko govorio i privlačio ga k sebi da se on očima punim ljubavi okrenuo prema njemu i promatrao ga pun pobožnosti i duboka ganuća. Bio je to drveni kip Majke Božje, a stajao je tako nježno i blago nagnut, i kako je plavi plašt padao s njezinih uskih leđa i kako je pružala nježnu djevojačku ruku i kako su iznad bolnih usana gledale oči i kako se izvijalo nježno čelo, sve je to bilo tako živo, tako lijepo i prisno i produhovljeno da je pomislio kako takvo što nikada nije vidio. Nije se mogao zasititi gledanja tih usana, tog milog prisnog pokreta vrata."
Herman Hesse: „Narcis i Zlatousti“, Zagreb, 1997.
Ovaj dojmljiv opis srednjevjekovnog čovjeka nam lijepo dočarava njegov odnos prema crkvi i prema umjetničkim vrijednostima inspiriranih vjerom u Boga. U tim davnim stoljećima kada je mnogo toga bilo mračno, ljude je posebno dojmila i opčinjavala ljepota crkvi i kapela, ljepota vješto izrezbarenih i isklesanih kipova, ljepota zidnih slika koje prikazuju svece mučenike, ljepota pozlaćenih oltarnih pala, duboka patnja raspetog Isusa na križu. U tim teškim vremenima kada se jedva preživljavalo, crkva je bila utočište i utjeha. Crkva je tim ljudima davala snagu da nastave svoju životnu patnju, koja često nije bila ništa manja od patnje onih svetaca koji su ih gledali sa slika. Crkve i kapele su bile njihov Božji dom, kuća koja ih je snažila. U Božjem domu oni su nalazili snagu da opstanu suočeni sa svim teškoćama – od pohlepnih feudalaca, kužnih bolesti, turskih pljačkaša, ratova.
Danas kada gledamo te stare crkve i kapele, često ruševne, oronule, načete zubom stoljetnog tereta teško da možemo shvatiti što su one značile brojnim naraštajima naših predaka tokom minulih stoljeća. Ali pokušajmo ih shvatiti.
Te stare crkve i kapele dokaz su naše tisućljetne civilizacije, naše kršćanske vjere, našeg svjetonazora kojeg nije bilo lako uvijek obraniti i očuvati. Ova knjiga koja objedinjuje dugogodišnja istraživanja neka bude mali doprinos očuvanju naše kulture i vjere kroz minula stoljeća na ovim prostorima.
Jedna mala grupa entuzijasta iz Matice hrvatske je prije dvadeset godina po prvi puta prezentirala sakralnu baštinu zelinskog kraja u obliku muzejske izložbe. Od tada mnogo se toga promijenilo, istražene su i znanstveno obrađene brojne teme povezane sa sakralnom baštinom. Osobito je mnogo napravljeno na obnovi crkve Sveta Tri Kralja u Kominu, te na kapeli Sv. Petra u Novom Mjestu. Otkrića graditeljskih stilova i srednjevjekovnih zidnih oslika ove kapele, koju prema prof. Gossu s pravom zovemo zelinskom katedralom, pozicionirala su Sv. Ivan Zelinu visoko na popisu srednjevjekovne sakralne baštine srednje Europe.
U ovoj knjizi pokušao sam prezentirati najvažnija povijesna i graditeljska saznanja o zelinskim crkvama i kapelama, kao i fotodokumentaciju nastalu u protekla dva desetljeća. U tome su mi proteklih godina pomagali i davali veliku potporu mnogobrojni suradnici. Naročito zahvaljujem višoj kustosici našeg muzeja gđi. Romani Mačković. Za brojne savjete i sugestije najtoplije zahvaljujem izvanrednim poznavateljima srednjevjekovnog graditeljstva i sakralne baštine prof. dr. Vladimiru Gossu i dr. Zorislavu Horvatu. Također su mi veliku i nesebičnu pomoć pružali djelatnici Konzervatorskog odjela u Zagrebu, te im također najljepše zahvaljujem. Naravno da detaljniju obradu crkvi i kapela ne bi bilo moguće obaviti bez njihovih župnika. Stoga velika hvala župnicima vlč. Vladi Bogdanu, vlč. Dragutinu Toplaku i vlč. Hinku Goričancu.
