Povodom obilježavanja 450. godine sigetske bitke i pogibije Nikole IV Zrinskog muzej Sveti Ivan Zelina izdao je prigodnu spomenicu kako bi dostojanstveno obilježio smrt ovog velikog hrvatskog junaka, bana, ratnika i dostojanstvenika ne samo unutar naših prostora već i unutar europskog kulturnog i povijesnog okvira.
Sadržaj spomenice
Predgovor
Povijest obitelji Zrinski
Posjedi Zrinskih u Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji
Život na dvoru Zrinskih sredinom 16. stoljeća
Nikola IV. Zrinski i husarski turniri
Opsada Sigeta
Ferenc Črnko "Posjedanje i osvajanje Sigeta"
Opis oružja i opreme na izložbi Nikola Zrinski Sigetski i sigetska bitka
Izlošci iz fundusa muzeja
Martina Findrik
Povijest obitelji Zrinski
Rod Zrinskih je dugo vremena bio najmoćnija hrvatska velikaška obitelj. Zrinski svoje porijeklo vuku od knezova Bribirskih, poznatijih pod imenom Šubići. Šubići su vrhunac moći doživjeli krajem 13. i početkom 14. st., nakon čega je njihova pozicija oslabila. Zamjenom utvrde Ostrovica za Zrin u Slavoniji, utemeljen je novi ogranak knezovi Zrinski. Naslov Zrinski prvi je ponio Juraj III. Nakon stihijskog 15. stoljeća započinje uspon obiteljske moći tijekom 16. stoljeća. Zahvaljujući uspješnim brakovima i ugovorima o nasljeđivanju steći će posjede koji su se protezali od Međimurja do sjevernog Hrvatskog primorja i postati najveći zemljoposjednici među hrvatskim plemstvom. Članovi ove obitelji od 16. st. pa do 1671. g. obnašali su neke od najviših političkih i vojnih funkcija u Ugarsko–hrvatskom Kraljevstvu. Među brojnim znamenitim članovima ovog roda ipak se najviše ističu Nikola IV. Sigetski i njegovi praunuci Nikola VII. i Petar IV. Proučavati povijest hrvatskih zemalja u ovome razdoblju nemoguće je bez referenci na Zrinske.
Igor Zrinski
Posjedi Zrinskih u Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji
Količina i rasprostranjenost posjeda plemenitaške obitelji Zrinski bila je impresivna. Zrinski su tijekom svoje vladavine uspjeli akumulirati posjede od Hrvatskog primorja do Međimurja i par vlastelinstva izvan tadašnjih Hrvatskih zemalja. Posjede možemo podijeliti ugrubo u tri glavne grupacije: primorski sa sjedištem u Bakru, ozaljski sa sjedištem u Ozlju, te sjeverni posjedi sa sjedištem u Čakovcu. Iz dokumenata možemo uvidjeti da je većina posjeda djelovala gotovo pa samostalno, posebice se to može tvrditi za primorske posjede, gdje su u ime Zrinskih upravljali provizori. Ostatak vlastelinstava je također bio pod upravom sitnijeg plemstva ili vazala. Svakako najvažnija vlastelinstva u kontinentalnoj Hrvatskoj kada se u centar zanimanja postavi Sveti Ivan Zelina su vlastelinstva u Rakovcu i Božjakovini. Oba vlastelinstva su bila podjednako uređena i ekonomski vođena, podijeljena na alodijalnu i rustikalnu zemlju. Alodijalna zemljišta bila su izravnom vlasništvu vlastelina, te su kmetovi bili dužni obrađivati ih ovisno o dogovorenim tlakama. Rustikalna zemljišta su također bila u vlasništvu vlastelina, ali su bila podijeljena podložnicima te se od njih plaćali svi nameti. Vlastelini su općenito govoreći ponajviše zarađivali od spomenutih nameta, pa je tako bio i slučaj sa Zrinskima, iako su oni velik dio zarade također dobivali iz trgovine. Od nameta i tlaka najraširenije su bile: martinščina, jurjevščina, gornica, stražarina, kapustana, mesopusni pinezi, ručna tlaka i podvoz. Na imanjima Zrinskih, postojali su uz kmetove i slobodnjaci, koji su bili oslobođeni neke vrste davanja u zamjenu za radne ili vojne usluge. Velika većina takvih slobodnjaka na vlastelinstva u Božjakovini i Rakovcu bili su Vlasi ili pojedinci sa područja koja su osvojile Osmanlije. O bogatstvu, ulozi, povezanosti i razvijenosti imanja u vlasništvu obitelji Zrinski, nam gotovo pa paradoksalno pojaviše govore popisi konfiscirane i opljačkane imovine od strane austrijskih viših i nižih časnika, raznih pojedinaca, Vlaha i nakraju habsburške dvorske komore.
Igor Zrinski
Život na dvoru Zrinskih sredinom 16. stoljeća
Svakodnevni život obitelji Zrinski uvelike je bio sličan životima plemenitaša i vlastelina u ondašnjoj Europi. Jedna razlika je ipak bila izražena i kao takva je utjecala na misaone koncepte, djelovanja, ali i svakodnevni život plemića ondašnjih Hrvatskih pokrajina. Život u neposrednoj blizini Osmanskog carstva, na samoj vojnoj granici utjecao je na djelovanje obitelji Zrinski. Kroz svakodnevni život Zrinski su si mogli priuštiti, zbog svojeg značaja i bogatstva, podjednaki luksuz kao i većina europskog visokog plemstva, pa tako uređenje njihova glavnog dvora u Čakovcu, ali i drugih vlastelinstava nije nimalo zaostajalo u usporedbi sa dvorovima i vlastelinstvima europskih plemića. Već spomenuti Osmanski i opće istočnjački utjecaj bio je prisutan u dekorativnim detaljima i objektima koji su ukrašavali unutrašnjost palače i vlastelinstava. Palača u Čakovcu, a djelomično i poneka druga vlastelinstva bila su ukrašena raznim sagovima, slikama, zidnim satovima, zlatnim i srebrnim priborima za jelo, ondašnjim modernim namještajem, vitrinama, kredencima, klupama, stolicama, naslonjačima, krevetima, te zastavama i oružjem pokorenih Osmanlija. Zrinski su također imali i impresivnu privatnu riznicu, te riznicu rijetkosti. Izuzetne trgovačke sposobnosti i značaj trgovine u slučaju obitelji Zrinski omogućio im je plodnu trgovinu sa okolnim zemljama, a samim time i nabavku raznovrsne egzotične robe, od biljaka, začina, raznih uporabnih objekata, tkanina, vina, ribe, mesa, itd. Veliku većinu prehrambenih proizvoda nabavljali su putem svojih raširenih i dobro povezanih vlastelinstava, koja su se protezala od Hrvatskog primorja do Međimurja. Život na samoj vojnoj granici nije im dopuštao pretjerano opuštanje i dokoličarenje, ali kada bi i pronašli slobodno vrijeme uglavnom su ga provodili u lovu, zabavama, plesovima, vjenčanjima, slušanju dvorskih glazbenika, i druženju sa ostalim plemstvom. Ostatak svoga vremena provodili su na isturenim stražarnicama i utvrdama, braneći i održavajući iluziju ugodnog i bezbrižnog života plemenitaša.
Igor Zrinski
Nikola IV. Zrinski i husarski turniri
Viteški turniri su bila natjecanja ne kojima se iskazivala spremnost i spretnost pojedinog viteza i njegova konja. Uspoređivala se i odmjeravala snaga i vještine prvotno putem grupnog sraza vitezova, a kasnije putem pojedinačne borbe. Viteški turniri samo su jedni u nizu duge tradicije iskušavanja vlastite snage i spretnosti u borbi koje smo mogli vidjeti kroz povijest. Početke turnirskih borbi možemo vezati uz 11. stoljeće i nadmetanje dvaju viteških skupina s ciljem diskreditacije suparničke skupine. Ovakav tip uprizorenja turnira održao se još u 12. stoljeću, ali već stoljeće kasnije su turnirske borbe postale individualne i spektakularne sa točnije određenim pravilima i unaprijed pripremljenim terenom. Svoj vrhunac spektakularnosti turnirske igre dostigle su tijekom 15. i 16. stoljeća za vrijeme vladavine Maksimilijana I. i Ferdinanda II. Tirolskog. Viteški turniri nisu više služili samo kao poligon za ispitivanje vlastite snage, snalažljivosti i ratničke spretnosti, iako su zadržali i tu crtu, već su također postali i društveni događaji od velike ekonomske, socijalne i političke važnosti. Posebice je to bilo naglašeno na takozvanim husarskim turnirima nadvojvode Ferdinanda II. Tirolskog gdje su se uprizorile bitke protiv Osmanlija i Maora, te su se stilizirano i alegorijski slavile pobjede kršćanske vojske nad Osmanskim carstvom. Na takvim Turnirima, kako nam govore izvori sudjelovao je i Nikola IV Zrinski, branitelj Sigeta i jedan od najvećih junaka ondašnje Europe. Osim činjenice da je sudjelovao na turnirima u Pragu, Beču i Plzenu, nažalost nam nisu poznati drugi detalji, niti motivi sudjelovanja Zrinskoga.
Martina Findrik
Opsada Sigeta
Do zauzimanja Sigeta dolazi u tijeku novog habsburško-osmanskog sukoba koji započinje početkom 1566. godine. Posljednji pohod sultana Sulejmana bio je usmjeren protiv novog habsburškog vladara Maksimilijana, koji nije mogao prihvatiti gubitak Erdelja, a uz to je uskratio plaćanje danka Porti. Cilj pohoda bilo je zauzimanje Beča, a osvajanje Sigeta je trebalo omogućiti nesmetano napredovanje osmanskih snaga. S obzirom na to da je bila riječ o važnoj vojnoj utvrdi za obranu ugarskih i hrvatskih zemalja, izuzetnog geostrateškog položaja na putu prema austrijskim zemljama i Beču, ne čudi da su Siget Osmanlije pokušali zauzeti u dva navrata tijekom 16. st., prvi put neuspješno 1556. g. i 1566. g. uspješno. Zapovjednik Sigeta je od 1561. g. bio Nikola IV. Zrinski, koji je sudjelovao u svim većim vojnim akcijama u regiji. Zrinski je pretpostavljao kako će doći do opsade, tako da je ubrzo nakon objave rata započeo s pripremama. Nakon napada sigetske izvidnice na osmanske snage kod Šikloša, sultan je okrenuo svoju pozornost na Siget. Osmanske snage s operativnim napadima na utvrdu započinju u srijedu 7. kolovoza 1566. g. Obrana je uspjela izdržati punih mjesec dana do 7. rujna. Sukob je odnio velike gubitke na obje strane, od 2300-2500 branitelja preživjelo ih je tek sedam, a osmanske snage brojile su između 20000 i 25000 poginulih. Zrinski je odbio predaju i okončao u junačkom jurišu, zarađujući tako usporedbu sa spartanskim kraljem Leonidom. Smrt je zadesila i Sulejmana Veličanstvenog, koji umire tijekom opsade, podatak je bio zatajen od njegove već demoralizirane vojske i otkriven im tek na povratku. Sultanova smrt zaustavila je osmansko napredovanje, a ubrzo je rat i okončan. Uspostavljena je nova sjeverna hrvatsko – osmanska granica na rijeci Dravi, a Siget je obnovljen i zadržao je ulogu jedne od najvažnijih graničnih utvrda, ali sada na suprotnoj strani. Ostaje osmanska utvrda do velike antiosmanske ofenzive 1689. g. Bitka kod Sigeta i junačka pogibija Nikole IV. Zrinski imala je odjeka diljem Europe, te je postala inspiracija za mnoga književna, umjetnička i povijesna ostvarenja.
