Coprnički ceh

Ove godine se navršava 265. godišnjica posljednjem suđenju i smaknuću žena optuženih da su vještice u hrvatskim zemljama. Marijana Vugrinec, Magda Brcković i Mara Brukec optužene su da su vještice, osuđene su na smrtnu kaznu te umorene. Stoga u spomen tim nevinim žrtvama progona koji su potresali Europu gotovo četiri stoljeća i odnijeli na tisuće ljudskih života, naš muzej odaje pijetet izložbom „Coprnički ceh“, kao i istoimenom knjigom.

Povijest nam otkriva jednu nevjerojatnu igru sudbine. Naime, hrvatski ban Herman Celjski 1432. godine piše pismo plemićkim sucima u kojem im skreće pažnju na pojavu žena čarobnica i trovateljica u Zagrebačkoj županiji, posebno u okrugu Moravče, gdje su se one posebno razmnožile. Slobodno kraljevo trgovište Zelina oduvijek je bilo sjedište komitata Moravče, što znači da se u spomenutom pismu radi o ženama iz zelinskog kraja. Tamo gdje je sve počelo, tamo je i završilo nakon više stoljeća najstrašnijih tortura koje čovječanstvo poznaje. Odredbe o ograničenjima progona vještica koje je donijela carica Marija Terezija 1758. godine došle su prekasno da spase živote triju žena iz zelinskog kraja. Povijest će upamtiti da su one bile posljednje žrtve procesa koji su se vodili protiv vještica u hrvatskim zemljama.

Na ovoj knjizi koja je pred vama djelatnici Muzeja Sv. Ivan Zelina, kao i vanjski suradnici, radili su više od godinu dana. Posebna zahvala ide kolegici Martini Findrik, povjesničarki, koja je na ovoj temi pokazala izuzetno veliko znanje, kao i vanjskim suradnicima dr. sc. Hrvoju Gračaninu, izvanrednom profesoru na odsjeku povijesti Filozofskog fakulteta u zagrebu te povjesničarki Ani Zbiljski iz Centra za ženske studije.

Sadržaj spomenice

Predgovor

Sjenke racionalnog uma - magija i preznovjereje

Vještičja posla na hrvatski način: vještičarenje i progoni vještica u hrvatskim krajevima u kasnom srednjovjekovlju i ranom novovjekovlju

incantatrix, saga, hexe, coprnica...

Kako se progone vještice - zakonska osnova

Zelinsko coprničko spravišće

Tužba Marije Frajt kao slučaj obiteljskog nasilja

Kakva je bila svakodnevica zelinskih vještica?

Priče o vračitelima

Vjerovanja zelinskog kraja

Martina Findrik

Sjenke racionalnog uma – magija i praznovjerje

 

Ljudski rod i magija imaju dugu povijest; čini se kako je vjerovati u čari oduvijek bilo svojstveno ljudskom umu. Od pamtivijeka natprirodno, ono što vanjska osjetila ne mogu percipirati, ili ono unutar samog čovjeka što ne može pronaći svoju manifestaciju u krutom svijetu materije, pripisuje se tajanstvenim silama. Pojedinci s natprirodnim moćima pojavljuju se u svim kulturama, a jedna od najučestalijih manifestacija takvog oblika vjerovanja je upravo vještica. Vještica je ambivalentna osoba unutar zajednice, a posjeduje moć da pomogne, ali ujedno i da naudi. Nerijetko postaje artikulacija za strahove društva te u svojim karakteristikama često ponese i obilježja elemenata koji su nepoželjni u društvu. Teško je povući granicu između religijskih i magijskih rituala. No čini se da su gotovo sve kulture postavljale granice ili opozicije između tih koncepata. Magija je na neki način nužna kao antiteza religiji, suprotnost u odnosu na koju religija kreira svoj identitet. Ono što se karakteriziralo kao magija, bili su drugi sistemi za pristupanje natprirodnim moćima koji su ili privatni, tajni ili antisocijalni. Magičari su privatni pojedinci koji ili traže vlastitu dobit, ili se postavljaju kao profesionalci kojima se drugi mogu obratiti za pomoć.

Religijski sustavi koji su prethodili kršćanstvu bili su otvoreniji prema čarobnjaštvu. U antičkom mediteranskom svijetu magija se podrazumijevala kao moralno neutralna, ali kako Rim postaje kršćanski, klasični daemones koje su magičari prizivali kako bi izvodili magijska djela, postepeno postaju kršćanski demoni. Kršćanski pisci tijekom 3. i 4. stoljeća osuđuju bilo koji oblik magije, a razlog za radikalan stav prema magijskim vjerovanjima krije se uz asociranje istih uz poganstvo, koje u spomenutom razdoblju još uvijek predstavlja konkurenciju kršćanstvu. Od 6. kroz 10. stoljeće većina opisa magije nastavlja naglašavati veze s poganstvom, koje Crkva nastoji osporiti kao nevjerodostojno. U antičkome svijetu koji je promatrao magiju kao ambivalentnu, čarobnjaštvo se procesuiralo tek ako bi se njime nanijela šteta. I tijekom srednjeg vijeka unutar zakonodavstva kažnjava se zločin maleficija (štetnog čarobnjaštva). Smješten je u kategoriju najtežih zločina, poput ubojstva ili razbojstva, ali se tretira kao svjetovni zločin. Takav odnos prema praznovjernim vjerovanjima unutar puka potrajat će tijekom cijelog srednjeg vijeka. Naznake promjene vidljive su od 13. stoljeća kada se otkrivaju razni tekstovi o demonskoj magiji, alkemiji, astrologiji i općenito raste interes za te teme. Iz istog razloga tijekom 13. i 14. stoljeća pojačavaju se eklezijastičke brige oko ovih praksi, te se javljaju brojne rasprave koje osuđuju magijska vjerovanja i radnje. Osuda se prvenstveno odnosi na učene oblike magije poput alkemije, ali s vremenom zahvaćaju sve slojeve društva. U trenutku kada se bilo koji oblik magije počinje vezivati uz ugovor s vragom, ovaj zločin više nije samo štetno čarobnjaštvo, već i otpadništvo od vjere te podložno sankcijama inkvizicije.  Uvođenjem inkvizitorske procedure ukida se princip prema kojem tužitelj mora dokazati krivnju osobe koju prijavljuje, a za magiju je bilo teško pronaći dokaze. Protiv osobe se moglo djelovati već na temelju prijave, bez da se predoče konkretni dokazi, a prikupljanju bi pristupili sami istražitelji. Vršilo se i ispitivanje optuženih uz primjenu sprava za mučenje te zahtijevanje da se prokažu ostale vještice, što doprinosi brojnosti progona.

U ranom 15. stoljeću u potpunosti je razvijena ideja europskog vještičarenja, odnosno vještica kao demonskih čarobnjaka koji štuju vraga i formiraju zavjerenički, dijabolični kult posvećen destrukciji kršćanskog svijeta. Inicijalnim optužbama za štetno čarobnjaštvo pridodane su ideje dijabolizma (štovanja vraga) i demonske urote. Pojavljuje se velik broj tekstova o vještičarenju, ali sada ga se opisuje ne samo kao maleficij ili štetno čarobnjaštvo, već i kao organiziranu sektu i dijaboličnu urotu. Ovo novo viđenje vještice osnova je da povremena suđenja za vještičarenje prerastu u progon vještica. Ovaj novi stereotip kreiran je iz raznih teoloških rasprava i djela, poput teksta Errores Gazariourum, i Formicariusa Johannesa Nidera, a kulminaciju dakako predstavlja Malleus maleficarum, pravi i temeljiti priručnik za lov na vještice.

Progon vještica započeo je između 1425.- l500. g. na prostoru zapadnih Alpa te ubrzo zahvatio veći dio Europe. Vrhunac u većini regija Europe doseže u razdoblju od 1575.-1675. g., da bi nakon tog perioda uslijedio pad progona, a naposljetku 1750-ih godina i kraj zakonski sankcioniranih progona vještica.

Hrvoje Gračanin

Vještičja posla na hrvatski način: vještičarenje i progoni vještica u hrvatskim krajevima u kasnom srednjovjekovlju i ranom novovjekovlju

 

Najranije svjedočanstvo o progonu vještica u hrvatskim krajevima pripada sredini 14. stoljeća, odnosno sudskom postupku iz 1360. vođenom u zagrebačkom Gradecu. Za sjevernu Hrvatsku bio je to tek početak jer su uslijedili novi gradečki procesi, premda su se uglavnom događali s razmakom od više godina.

Jadransko priobalje nudi sasvim drugačiju sliku. Bez obzira na to što zakonske odredbe u statutima jasno ukazuje na činjenicu da su gradske i općinske uprave imale na umu mogućnost isljeđivanja i kažnjavanja čarobnjaka i vještica, zasad je iz srednjeg vijeka poznat samo jedan slučaj takvog progona na istočnom Jadranu - šibenski iz 1443. Vodila ga je mletačka inkvizicija, čija se nadležnost protegnula ovamo otkako su u prvim desetljećima 15. stoljeća Mlečani čvrsto zavladali najvećim dijelom istočnojadranske obale od Istre do Kotora, izuzevši Dubrovnik i obalu od Rječine do Zrmanje sa Senjom. Osim toga, jedva da ima podataka o suđenjima za vještičarenje i u razdoblju ranoga novog vijeka. Doduše, valja znati da su mnogi službeni zapisi izgubljeni, da nisu svi gradovi vodili potanku evidenciju, a nije dokraja istraženo niti sve sačuvano gradivo. U Istri je također vođeno nekoliko postupaka pod vodstvom mletačke inkvizicije, od kojih je posljednji bio 1632. u Svetvinčenatu. Pored postupaka 1625. i 1626., Kastav je 1716. bio prizorište masovnoga progona s četrnaest žrtava, sedam muškaraca i sedam žena. U samoj je Veneciji vođeno dvanaest postupaka protiv Hrvata s Kvarnera i iz Dalmacije, od kojih je većina bila stalno ili privremeno naseljena u glavnom gradu Mletačke Republike. Postupci datiraju iz 16., najviše 17. te iz 18. stoljeća, a uglavnom su u pitanju optuženice. Iz Dubrovnika poznata su tri suđenja, 1556.-1558., 1660. i 1689.-1690., s po jednom okrivljenicom.

Mnogo obimniji progoni zahvatili su današnju sjevernu Hrvatsku, točnije njezin sjeverozapadni dio, jer su istočna područja tek potkraj 17. stoljeća preoteta od Osmanlija, ali današnja Slavonija gotovo da ni poslije nije bila dotaknuta tom pojavom. Upravo činjenica što su se prostrani hrvatski krajevi tako dugo nalazili pod osmanskom vlašću, a priobalni prostor i zaleđe bili na ratom izmučenom tromeđu između osmanske, habsburške i mletačke velesile, onemogućavala je širenje progona jer su prvenstvo imali rješavati druga pitanja. Napokon, jednako kao u Ugarskoj, glavnina se progona i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj dogodila u razdobljima mira ili predaha od rata, a osobito masovni udari poklapali su se s nerodicom i vremenima gladi. Ne čudi stoga što su prvi ranonovovjekovni progoni u sjevernoj Hrvatskoj zasvjedočeni tek potkraj 16. stoljeća, nakon što je nakratko bila popustila osmanska prijetnja.

Snažniji poticaj progonima vještica dao je zakonik kralja i cara Ferdinanda III., poznat kao Ferdinandeja i objavljen 1656., kojim je bio propisan kaznenopravni postupak za Donju Austriju (današnja sjeverna i sjeverozapadna Austrija). On se koristio i u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, gdje nije postojao opći kazneni zakonik, nakon što ga je ugarski isusovac Márton Szentiványi (Martin Sentiváni) preveo s njemačkog na latinski i 1687. tiskao. Na porast broja protuvještičjih postupaka kako je odmicalo 17. stoljeće, utjecalo je i sve bolje razumijevanje teoloških osnova i pravnih načela u vezi s čarobnjaštvom i vještičarenjem, što je uvelike bila zasluga isusovaca i njihova promicanja obrazovanja i učenosti. Navedeni faktori rezultiraju masovnijim progonima od 1699. godine te traju do pedesetih godina 18. stoljeća, kada će završiti kao posljedica odredbi koje donosi Marija Terezija.

Martina Findrik

Incantatrix, saga, hexe, coprnica...

 

Kroz stoljeća, razne kulture i društva, iznova se javlja lik ženskog bića koje je sposobno činiti magiju. Vještica nije pojedinačna žena, ona je ideja, mit. Atributirati nekog kao vješticu poništava većinu osobnih karakteristika i nameće predodžbu o vještici kakvo ima društvo u kojem pojedinka živi. Može činiti dobro, ali je uglavnom negativan lik. Nerijetko preuzima breme krivnje u situacijama kada stvarnog krivca nema i omiljeni je negativac. Za neke vještica služi kako bi utjelovila antisocijalna obilježja koja prijete društvenom poretku, a u novije vrijeme mnogi ovu otpadnicu vide kao inspiraciju za afirmaciju žene i njeno oslobođenje. Razlog da se vještičarenje od kasnog srednjeg vijeka koncipira prvenstveno kao ženska djelatnost, odraz je socijalnog konflikta položaja žene u ranonovovjekovnome društvu. U patrijarhalnom društvu, žena koja se ne pridržava reda, koja je drugačija zato što živi sama, bez da je kontrolira muškarac ili je pak slobodnijeg ponašanja, slobodnijeg jezika, izloženija je da je se optuži za ovaj zločin. No to su sve razlozi zašto se pojedinačnu ženu moglo sumnjičiti, ali utemeljenost zaziranja prema ženskom spolu dublje je ukorijenjena. Budući da je bliža prirodi, ženi je u svim civilizacijama pripisivana ne samo moć proricanja i liječenja, već i nanošenja štete, a ovaj stereotip je duboko ukorijenjen. U mnogim kulturama žena je u osnovi nečisto biće, a mizoginija ima čvrste temelje.

U narodnim vjerovanjima postoji popriličan broj ženskih likova koji bi se mogli smatrati opasnima. Iako su žene potlačene, opisane kroz ove strahove posjeduju moći zbog kojih ih se patrijarhalno društvo boji, sposobnosti koje nisu tako dostupne ratničkoj kasti: zavodljivost, intuicija, moći kojima razoružavaju muškarce i ostavljaju ih na milost emocijama kojima oni sami ne vladaju. Dolazak kršćanstva neće mnogo toga promijeniti. Isusov stav o mnogim stvarima bio je poprilično nov pa tako i o ženama, ali nastaje unutar postojećih kulturoloških koncepata te ideja o ravnopravnosti spolova iz evanđelja nije zaživjela u svakodnevici. Dvije stvari najviše doprinose položaju žene unutar novog kršćanskog društva, a to je prvenstveno institucija braka, koja donekle štiti ženu. Afirmaciji žene pridonio je nesumnjivo i Marijin kult, kao i postojanje brojnih ranokršćanskih mučenica. Marijin kult je zajedno s trubadurskom književnošću veličao ženu i time nesumnjivo i pridonosio unapređenju položaja žene. No Majka Božja kao i žene koje  opisuju trubadurski stihovi, daleko su od opisa stvarnih žena; štoviše, to pretjerano idealiziranje moglo je otežati položaj stvarnoj ženi. I u kasnijoj književnosti žene koje će biti oličenje ideala, bit će pasivne, pobožne i u svemu podložne. Žene koje stječu vrijednost bez rađanja, stvaraju anksioznost u društvu koja se uobličuje u lik vještice.

Još jedna stvar ženama nije išla u prilog. Tijekom srednjeg vijeka prevladava mišljenje kako je muškarac povezaniji s višim intelektom i anđelima, dok je žena u domeni tijela i izloženija demonima. Zbog krhkije građe vjerovalo se da su ranjivije na duhovnu invaziju, neovisno o tome da li se radi o božanskoj ili demonskoj. Gotovo sve žene mistici bile su od suvremenika optužene za demonsko posjedovanje. Nepovjerenje prema sposobnostima žena svoju će kulminaciju doživjeti krajem srednjeg vijeka, odnosno početkom progona vještica.

Lik vještice kakvu mi danas poznajemo iz doba progona, prvi put se javlja u Europi krajem srednjeg vijeka. Komponente vještičarenja, odnosno elementi koji sačinjavaju ovaj lik, prisutni su tijekom srednjeg vijeka, ali i antike: poput noćnog leta (skupina žena koje trče ili lete uokolo u pratnji poganske božice); štetnog čarobnjaštva ili maleficija; dijabolizma ili štovanja vraga; ugovora s vragom; kao i drugih elemenata iz folklora. Ove komponente koje egzistiraju zasebno,  tek se u 15. stoljeću spajaju u koncept sotonskog vještičarenja. U 15. stoljeću ujedno izranja i aspekt vezivanja vještičarenja uz žene. Veza je najrazrađenija u Malleus malleficarum, u kojemu je autor  Kramer u potpunosti spojio vještičarenje s onim što smatra ženskom duhovnom slabosti. Ideja o ženskoj vještici nije samo Kramerova inovacija; već tijekom 14. stoljeća raste broj žena optuženih za vještičarenje. Na optuženičkoj klupi tijekom progona vještica muškarci čine tek 20% optuženih. Dakle, i njih se moglo procesuirati za ovaj zločin, no u tekstovima o demonologiji predstavlja ih se kao ljude koji poput žena mogu pružiti manji otpor prema sotonskim silama. Odnosno optuženim vještacima pripisuju se karakteristike da su slabije volje, te vođeni fizičkim potrebama, dakle u kategorijama koje su svojstvene ženama. Može se zaključiti kako je u žensku sferu spadalo izazivanje bolesti, smrti i općenito čaranje nad blagom; dok je u muškoj domeni nanošenje štete konjima i prisvajanje imovine magijom. Neke skupine žena bile su pod većom prijetnjom da budu prokazane. To su bile travarice, primalje, sumnjive žene koje bi prekršile neka društvena ili vjerska pravila, koje su se isticale svojim izgledom, bilo ljepotom ili ružnoćom te ponašanjem koje bi sredina označila kao promiskuitetno: neudane žene, razvedene ili one svadljive.

Vještice su projekcije patrijarhalnih socijalnih strahova u atipične žene, koje žive izvan direktne muške kontrole i stoga su nezaštićene, izolirane i bez mogućnosti da se osvete za nasilje.

Martina Findrik

Kako se progone vještice – zakonska osnova

 

Vještičarenje i čarobnjaštvo je pripadalo u skupinu najtežih delikata, uz teška razbojstva, ubojstva, krivotvorenje gradskih pečata i isprava itd. Generalno govoreći, možemo zaključiti kako se isprva ovaj zločin tretirao relativno blago, no s 15. stoljećem kazne postaju drastičnije To je razdoblje kada gradovi posvećuje više pažnje intenzivnijoj socijalnoj kontroli, što se odražava i na pooštravanje kriminalnog prava. Tijekom 15., 16. i većine 17. stoljeća procesi protiv vještica odvijat će se tek povremeno. No tijekom 17. stoljeća stav Crkve i sudskih instanci u hrvatskim zemljama polako će zaoštravati svoj odnos prema pitanjima čarobnjaštva. Do prijelomne promjene dolazi kada 1656. g. Ferdinand III. izdaje ''Zakonik o sudskom kaznenom postupku'', koji se popularno naziva Ferdinandeja ili Praxis criminalis. Zakon je formalno vrijedio za područje Donje Austrije, ali ne i Ugarske, ili Hrvatske i Slavonije. Kako na spomenutom području nije postojao zakon koji bi regulirao kazneno pravo, počinje se primjenjivati i u ovim prostorima. Ovaj zakon je postao dio sudske prakse i 1697. g. uvršten je u Zbornik prava Ugarske i pripojenih joj zemalja. Početkom primjene odredbi o čarobnjaštvu iz Kriminalne prakse, procesi protiv vještica u Hrvatskoj i Slavoniji prerastaju u progon vještica.

Glavni povod za pokretanje procesa bile su prijave ''čarobnjaštvom povrijeđene'' osobe, izjave okrivljenica na torturi, ili ako je osoba zbog nekih svojih karakteristika općenito bila sumnjiva.  Na temelju optužbi iznesenih ili od ''žrtve čarolije'', ili iskaza druge okrivljenice, prokurator ili fiškal pristupao je sastavljanju optužnice s popisom zločina koji terete okrivljenicu. Nakon sastavljanja optužnice osumnjičena žena bila bi privedena, te bi ostala u pritvoru - tamnici, tijekom cijelog suđenja. Voditelji svakog procesa i istrage bili su najčešće jedan gradski senator, gradski kapetan i gradski bilježnik. Okrivljenicu se prvo dobrohotnim ispitivanjem nastojalo nagnati da prizna zašto je optužena, a ako to ne bi učinila, što je bio slučaj u većini poznatih procesa, pristupalo se ispitivanju uz primjenu torture. Pored iskaza protiv optužene žene, izjava koje bi okrivljena dala na dobrohotnom ispitivanju ili onom uz mučenje, korišteni su i dokazi koje su provoditelji istrage mogli prikupiti pretražujući njen stambeni prostor. Pored pretrage osobne imovine, ispitivanja svjedoka i potraga za ''vražjim pečatom'' predstavljala je neizostavan dio suđenja. Žene su pregledavali u potrazi za tjelesnom manifestacijom ugovora koji su sklopile s vragom. Kako su žene odbijale priznati zločine za koje su ih teretili, pristupalo se ispitivanju uz primjenu torture. Ispitivanja uz mučenja provodila su se satima i trajala bi dok izmučena žena ne bi izgubila svijest, ili dok ne bi priznala zločin. Tijekom mučenja, koja su znale trajati i desetak sati, mnoge su izgubile živote. Prilikom ispitivanja svim okrivljenicama postavljali su ista pitanja, koja su uobličavala stereotip o vjerovanjima u vještice. I njih su ispitivači mogli pronaći u Kriminalnoj praksi. Nakon skidanja sa sprava za mučenje, od okrivljenica se tražilo da potvrde iskaz, kako bi se mogao smatrati pravovaljanim. Ako je okrivljenica to odbila učiniti, uslijedila je nova tortura koja je trajala do novog priznanja. Nakon priznanja krivice, sud bi odredio konačno ročište na kojem se trebala izreći konačna presuda. Presuda je mogla biti samo jedna: smrt spaljivanjem na lomači.

Optužba za vještičarenje od kraja 17. stoljeća je sama po sebi već bila smrtna osuda. Metode prikupljanja dokaza i tip dokaza koji se uvažavao na sudu, kao i primjena torture, činili su gotovo nemogućim da ijedna od optuženih žena izbjegne lomaču.

Martina Findrik

Zelinsko coprničko spravišće

 

Godine 1751. kao vještice su prokazane četiri žene iz zelinskog kraja: Marijana Vugrinec, Magda Brcković, Mara Brukec i Mara Fučkan. Tek će potonja od ovih žena biti oslobođena, dok će ostale osuditi na smrt. U spisu se spominje i peta vještica Kata Matijašević, kojoj se u ovom procesu nije sudilo, ali nije isključeno da je to učinjeno na kojem drugom sudu, a ne onom Zagrebačke županije u Gradecu. Prema onome što znamo iz zapisa o suđenjima vješticama, one su ujedno i zadnje tri ''vještice'' smaknute zbog ovog zločina. Nekoliko godina nakon procesa koji se vodio protiv njih, odredbe Marije Terezije dovele su do prestanka progona vještica. Da su coprnice, žene je  prokazala Marijana Frajt, koja ih je optužila za nanošenje tjelesne ozljede čarolijom, kao i za vabljenje u coprničku družbu. Slučaj sadrži mnoge elemente koji su karakteristični za suđenja vješticama: započinje optužbom čarobnjaštvom oštećene osobe; u pozadini priče stoje međuljudska neslaganja i zlostavljanje Marijane Frajt; na sud dospijevaju samo žene iako mlada snaha prokazuje i muškarce iz kuće; čari koje se spominju u optužnici razotkrivaju kako je možda u pozadini stajala bolest za koju ne pronalazi racionalno objašnjenje; neki elementi narodnog liječenja interpretiraju se kao magija. Isto tako proces protiv ovih vještica proveden je u skladu s odredbama tadašnjeg kaznenog zakon Praxis criminalis. Optuženice su bile privedene, držane u pritvoru, ispitivane pod torturom i kažnjene spaljivanjem na lomači, ili su preminule od posljedica mučenja. Tijekom ispitivanja žene potvrđuju vjerovanja o vješticama kao članicama coprničkog ceha, koje se sastaju na raskrižjima, okupljaju na spravišćima kojima predsjeda nečastivi, a opisuju i različite metode kako uz pomoć čarolije ukrasti mlijeko tuđoj kravi, kako izazvati bolest u ljudi i blaga.

Ana Zbiljski

Tužba Marijane Frajt kao slučaj obiteljskog nasilja

 

Slučaj suđenja zelinskim vješticama otvara temu nasilja nad ženama u ranonovovjekovnoj obitelji. Već sam iskaz Marijane Frajt na suđenju prepun je informacija o fizičkom i psihičkom nasilju koje je Bayer opisao kao haluciniranje histerične žene. Ovaj članak pokušava raščlaniti elemente nasilja koje Marijana Frajt i drugi izjavitelji navode te ih objasniti u kontekstu položaja i predodžba o ženama  polovicom 18. stoljeća.

U Banskoj Hrvatskoj članovi obitelji rijetko su se međusobno optuživali za vještičarenje ili svjedočili na sudu protiv optuženog člana obitelji, ali Marijana nije imala načina maknuti se iz nasilničkog okruženja osim razvoda, koji bi vrlo teško dobila da je navela pravi razlog. Optužba za vještičarenje bila je najlakši način da to učini, a time je dobila i podršku vlastite obitelji, društva i suda, koju ne bi dobila ni u kojem drugom slučaju, jer bi se krivnja za nasilje koje je trpjela, pripisivala isključivo njoj. Naime, smatralo bi se da je ona to zaslužila, jer nije "dovoljno dobra", odnosno da su je suprug, svekrva i svekar željeli "izvesti na pravi put". Ipak, kada govorimo o mogućnosti da je Marijana svjesno iskoristila ove procese protiv vještica kao sredstvo bijega od nasilnog okruženja, ni u jednom se trenutku ne smije zanemariti činjenica da su ljudi toga vremena, pa i Marijana, zaista vjerovali u vještice i nadnaravne sile te da je Marijana bila uvjerena, s obzirom na njihovo ponašanje, da je oni žele začarati, odnosno pretvoriti u vješticu.

Cijeli proces imao je za posljedicu smrt Marijane Vugrinec i Magde Brcković, dok suprugu i svekru nije suđeno (u skladu s općeprihvaćenim uvjerenjem da su vještice gotovo isključivo žene). Marijana vjerojatno nakon završetka procesa nije imala opravdanog razloga ne vratiti se suprugu jer su "vještice" bile kažnjene i više nije postojala opasnost od njih. S druge strane, smrću svekrve, Marijana je dobila najviši status koji žena može imati u kućanstvu te je kao takva imala veći autoritet, posebno stoga što je ostala sama sa suprugom i svekrom te, moguće, Magdinom sestrom Dorom. Je li Marijana svjesno iskoristila procese protiv vještica kao sredstvo bijega iz nasilne okoline, ili je zaista vjerovala da je postala žrtvom vještica, ostat će nepoznanica. Ipak, za razliku od većine drugih slučajeva, ovaj  proces, jasno baziran i u svim izjavama svjedokinja i svjedoka, počevši od Marijanine, ima kao okosnicu samo jednu temu – obiteljsko nasilje.

 

 

Ana Zbiljski

Kakva je bila svakodnevica zelinskih vještica?

 

Kad pomislimo danas na razdoblje progona vještica, pomislimo na praznovjerje, veliki broj žrtava, uglavnom žena nižeg društvenog sloja, različite rituale, strah, mučenje, iznuđena priznanja, lomaču. No prije optužbe za vještičarenje te su žene živjele sličan život kao i druge pripadnice njihovog društvenog sloja, a inkvizicijski su spisi dobar izvor podataka za njihovu svakodnevicu. Prilikom iščitavanja ovih izvora, moguće je uvidjeti razliku između izjava svjedoka i optuženica koje obiluju prizorima iz svakodnevice povremeno povezanih s nadnaravnim te sažetaka i zaključaka ročišta koji su u potpunosti posvećeni naglašavanju nadnaravnog elementa i ugovoru s vragom. U skladu s tim, ukoliko se prilikom čitanja izvora zanemare takvi elementi, mogu se dobiti informacije o braku, obitelji i obiteljskim odnosima, majčinstvu, ženskom radu, društvenoj mreži kao i različitim oblicima nasilja kojemu su žene bile svakodnevno podvrgnute. Ovaj članak propituje kako su živjele zelinske vještice, kao i druge žene uključene ovaj proces iz 1751./1752. godine kao tužiteljice ili svjedokinje.

S obzirom na opću nepovjerljivost i predrasude prema ženama te nedostatak političke, ekonomske i pravne moći koja bi omogućavala samostalno djelovanje, brak je bio jedini način da žena osigura ekonomsku sigurnost i zaštitu. U vrijeme ovog procesa, Magda Brcković i Marijana Frajt bile su udane, a Marijana Fučkan bila je u braku drugi put te imala djecu bar s jednim suprugom. Što se tiče Marijane Vugrinec i Marijane Brukec, u spisu se spominje da su  imale djecu, što znači da su u jednom periodu života bile u braku. S obzirom da je živjela u tuđoj kući kao služavka, Marijana Vugrinec je vrlo vjerojatno u vrijeme suđenja bila udovica. Ovaj slučaj također spominje jednu neudanu ženu, sestru Magde Brcković, po imenu Dora. S obzirom da su neudane žene smatrane moralnim i ekonomskim problemom društva jer nisu imale muža koji će se o njima brinuti nakon smrti oca, one su nastavljale živjeti s oženjenim članom ili udanom članicom, obično bratom ili sestrom. Većina obitelji u prvoj polovici 18. stoljeća bila je proširena, odnosno unutar jedne kuće živjelo je više generacija. Iz ovog spisa znamo da je Magda Brcković živjela sa suprugom, neudanom sestrom Dorom, sinom Brckom, snahom Marijanom Frajt te služavkom Marijanom Vugrinec.

Iz spisa je isto tako vidljivo da su žene nastavljale održavati kontakt s vlastitom obitelji, čak i kada su nakon udaje otišle živjeti u drugo mjesto. Marijanin je slučaj povratka doma ekstreman primjer održavanja kontakta, kao i činjenica da su je roditelji prihvatili. Naime, većina se žena susretala s neprijateljstvom i nasiljem nakon udaje u krugu nove obitelji, ali ipak nema svjedočanstva o tome da je ijedna pobjegla, a potom još i tužila obitelj. Ono što je bilo učestalije, jest posjećivanje roditelja i kćeri. Marijana Vugrinec odlazila je u posjete kćeri u Vukovje, dok je Marijana Brukec osim kćeri posjećivala i sestru u Zelini. Svakodnevne aktivnosti dovodile su žene u interakciju s drugim članovima zajednice. Za razliku od većine muškaraca, žene nisu provele cijeli život u okruženju u kojem su se rodile, već su mijenjale okolinu nakon udaje, čime su, izuzev rodbinskih odnosa, stvarale i nove veze i odnose s novim susjedima i novom okolinom te su imale široku mrežu poznanstava. Njihova je široka društvena mreža posebno vidljiva prilikom navođenja, odnosno „odavanja suučesnica“ tijekom mučenja.

Tijekom 14. i 15. stoljeća žene i djeca bili su prvo podređeni suprugu i ocu, a tek potom vlastelinu, a prema podacima iz inkvizicijskih spisa, čini se da se ta tradicija nastavila i u vrijeme tzv. „drugog kmetstva“, kada su kmetovi postali vezani za zemlju te imali ograničenu slobodu kretanja. U prilog ovoj tvrdnji idu i bračne veze koje su se sklapale među kmetovima različitih vlastelina, a tom su prilikom žene postajale kmeticama istog vlastelina kao i njihov suprug.

Svakodnevica ovih žena nije se puno razlikovala od svakodnevice drugih žena pripadnica kmetstva. Brak, majčinstvo, rad u kući i izvan kuće kao i svi izazovi s kojima su se pritom susretale, bili su sastavni dio ženskog životnog iskustva. Njihovi su se životi i svakodnevica promijenili optužbom za vještičarenje, kada su njihova svakodnevna iskustva postala predmetom istraživanja, kada su svakodnevni poslovi koje su obavljale okarakterizirani kao vještičje djelovanje.