Korizmeno-uskrsno razdoblje središte je liturgijske godine. Zajedno sa blagdanom Uskrsa ono čini vrhunac kršćanske godine. Ovo razdoblje ima svoju dvostruku funkciju, kako religijsku, tako i svjetovnu. U religijskom smislu ono nas priprema za blagdan Uskrsa i to nizom svetkovina i pravila kojih se kršćani vjernici pridržavaju. U svojetnovom smislu korizmeno-uskrsno razdoblje dijeli nas i od pokladnog vremena koje mu je prethodilo. Ono je također označeno i klimatskim promjenama koje utječu na rađanje prirode, ali i „buđenje“ čovjeka iz pomalo inertnog zimskog razdoblja i ulazak u aktivno proljetno razdoblje brige za florom. Upravo nas ovakva interpretacija pomalo uvodi u pitanje razvoja Uskrsnih svetkovina i razvitka simbolike uskrsnoga razdoblja.

Slavljenje Uskrsa određeno je dugim nizom kulturnih i povijesnih promjena. Jedna od važnijih promjena dogodila se 325. godine na Nicejskom saboru kada je donesena odluka da se Uskrs slavi prve nedjelje nakon proljetnog uštapa, što znači da se Uskrs može slaviti najranije 22. ožujka, a najkasnije 25. travnja. Uskrs unutar sebe objedinjuje nekoliko slojeva i tradicija koje su prethodile kršćanskom blagdanu. Najstariji sloj veže se uz pastirski blagdan obilježavan žrtvovanjem janjeta, zatim sloj vezan je uz prijelaz na sjedilački način života te blagdan beskvasnog kruha i žetve ječma. U kasnijem je razdoblju uključena ideja o ritualnoj smrti i uskrsnuću vegetacijskih bogova i s time povezana obnova prirode. Upravo su ova vjerovanja stvorila temelje za Uskrs kakvog danas poznajemo. Kršćanski Uskrs obilježen je jednako smrću i uskrsnućem Isusa Krista koliko i idejom otkupljenja i spasenja ljudi.

„bo vas pepel očistil od sega zla“

Samom blagdanu Uskrsa prethodi korizmeno razdoblje. Riječ korizma dolazi od talijanske riječi quaresima i označuje četrdesetodnevno razdoblje. Ovo vrijeme ispunjeno je mnogim tradicijama, liturgijskim pravilima i narodnim običajima. Ono je vrijeme intenzivnog vjerskog života obilježenog pokorom, postom i molitvom. Unutar ovog razdoblja prolazimo i kroz druge svetkovine od kojih je svaka prožeta raznim običajima crkvenog ili svjetovnog karaktera, te koje ćemo u ovom tekstu tek ukratko spomenuti.

Korizmeno vrijeme započinje već od 6. stoljeća Čistom srijedom ili Pepelnicom. Pepeo je znak čišćenja i poniznosti te je zbog toga ima izuzetno važnu ulogu u religijskom životu. Običaj pepeljanja određivao je da toga dana laici i klerici posipaju glavu pepelom dobivenim od grančica blagoslovljenih na prošlogodišnju Cvjetnicu. Upravo od ove tradicije korištenja pepela dolazi izreka „posuti se pepelom“. Crkveno posipanja pepelom tijekom vremena dobilo je i svoj svjetovni pandan. Ono se očitovalo u pospremanju, pripremi i čišćenju ljudi, kuće i okućnice. U ponekim selima Zelinskog kraja običaj je bio da po selima idu Pepelnice. To su obično ženske osobe, koje su se maskirale, a u ruci su imale pernicu – gušće ili puranovo krilo. Pepelnicom započinje četrdesetodnevni nemrs pa je i posuđe trebalo biti temeljito očišćeno od mesne hrane.

„…već smo popevali Aleluja, moremo jesti?“

Post i odricanje jedni su od najvažnijih elemenata korizmenog vremena. Tijekom povijesti shvaćanje posta nije se u svojoj suštini promijenilo. Kroz post vjernici se prisjećaju Isusovog četrdesetodnevnog boravka u pustinji i kušnji koje je prolazio. Preduskrsni post je u svojem početku trajao dva do šest dana, a tek je u 4. i 5. stoljeću uveden četrdesetodnevno razdoblje posta. Pravila vezana uz prehranu tijekom posta također su se mijenjala. Tako je u prvim stoljećima kršćanstva za vrijeme cijele korizme bio dopušten jedan obrok dnevno i to u večernjim satima, dok u razdoblju srednjeg vijeka dolazi do promjena pa je večernji post pomaknut na sredinu dana, ostavivši tako i mogućnost kasnijeg obroka. Osnovno obilježje korizmenog jelovnika jest izostavljanje mesa i mesnih prerađevina pa su vjernici zamjenu morali pronalaziti u bučinom, suncokretovom ili repičinom ulju, jelima od graha, krumpira, kiselog zelja, kukuruza, ječmenog brašna i ribe. Kako su se mijenjali jelovnici mijenjala se i hrana u košaricama koja se nosila na blagoslov. Uskrsna košarica također je uvelike ovisila o lokalnim običajima i tradicijama. Danas ne postoje stroga pravila i propisi o poželjnoj hrani za blagoslov, već svatko donosi ono što može.

„…crni se v belini“

Osim čišćenjima, nemrsom i pobožnostima, korizma se od prethodnog i dolaznog razdoblja razlikovala i odjećom. Korizmena je odjeća bila uobičajena svakidašnja odjeća, skromnija, bez puno ukrasa. Djevojke u korizmeno vrijeme nisu nosile nakit, niti šarene paculice ili rupce, ali pokrivale su glavu prilikom izlaska iz kuće jednostavnim i jednobojnim rupcima, obično bijele ili crne boje. Korizmena odjeća u središnjem i sjevernijim krajevima Hrvatske bila je čisto bijela ili s dijelovima bijele – boje koja je u prošlosti označavala žalost. Na Uskrs prestaje nošenje bijele odjeće i oblači se najsvečanija odjeća koju posjedujemo. Očekivalo se da će svatko, a osobito mladi, odjenuti nešto novo kao simbol proljeća, obnove prirode i ponovnog rađanja života.

Korizmeno razdoblje znak je prekida s razdobljem slavlja, zabave i pjesme koje je trajalo do Čiste srijede ili Pepelnice. Od tada pa sve do Uskrsa nisu se održavale zabave ni plesnjaci. Kako se nije smjela stvarati velika buka tijekom korizme, posebice za vrijeme Svetog trodnevlja crkve bi vezale svoja zvona od Velikog četvrtka, pa sve do Uskrsa. Vjernici su se također pridržavali ove zapovijedi pa su skidali stoci zvona ili ih punili slamom kako ne bi proizvodila zvuk. U tom razdoblju zvona su zamijenjena čegrtaljkama ili klepetalima.

Nedjelja Muke Gospodnje ili Cvjetnica šesta je nedjelja unutar korizmenog razdoblja i prethodi Uskrsu. Na Cvjetnicu vjernici donose grančice na blagoslov u Crkvu. Danas je običaj da se nose maslinove grančice, ali tradicija sjeverozapadne Hrvatske govori nam da su se prije maslinovih grančica nosile grančice drijenka, vrbe i ljeskove šibe ukrašene bršljanom i proljetnim cvijećem. Prvi pisani izvještaj ophoda s grančicama dolazi iz Jeruzalema i to već tijekom 4. stoljeća. Blagoslivljanje biljaka ima dugo tradiciju te ju prvenstvo možemo vezati uz simboličko prenošenje zaštitne i zdravstvene moći prvog proljetnog bilja. U mnogim krajevima Hrvatske iznimna se moć blagoslovljenih grančica, kao što je drijenak u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ogledala u njegovoj uporabi za izradu kućnih predmeta: bičeva, batića za pravljenje maslaca, klinova na jarmu… Stariji zapisi iz Šulinca govore nam da su se pomoću drijenka blagoslovljenog na Cvjetnu nedjelju potpaljivale vuzmice. Ljudi su vjerovali da će tako spriječiti dolazak nevremena.

Vuzmica

Vuzmica je uskrsni krijes koji se palio u svitanje na Uskrs. Krijes su najčešće palili muškarci, mlađi dječaci i djeca. U ponekim mjestima sjeverozapadne i središnje Hrvatske vuzmice su prisutne i dulje od 100 godina. Isprva vuzmice su palili pastiri, ali tijekom vremena tu ulogu preuzeli su muškarci unutar nekog sela ili zajednice, da bi u novije vrijeme prilikom paljenja vuzmice sudjelovalo cijelo selo, uključujući i djevojke. Paljenje uskrsnog krijesa društveni je događaj. U ponekim naseljima također ima i natjecateljski karakter. Često su se dva ili više naselja natjecala u veličini vuzmice, ali i snazi te duljini kojom vuzmica gori. Duljina i jačina sagorijevanja krijesa zavisila je i od materijala koji se koristio u izradi samog krijesa. Tako nam su nam za izgradnju vizmice potrebna četiri glavna okrugla stupa oko kojih se pletu raznolike grančice od borovine, šiblja, trnja, borovnice, slame, kukuruzovine... Ponekad su mladići znali stavljati automobilske gume kako bi krijes duže gorio te se više dimi.

Pisanice, simbol rađanja novog života

Uskrs svakako ne bi bio isti bez šarenih obojenih jaja – pisanica. Pisanica to jest jaje sa zametkom iz kojeg se razvija svijet poznati je simbol gotovo svim kulturama u različitim vremenima i na različitim stranama svijeta. Ono je simbol periodične i ciklične obnove i rađanja prirode. Odakle točno potječe bojanje jaja, to jest ukrašavanje pisanica, nije sasvim poznato, ali znamo da je bojanje i šaranje pisanica vrlo stara tradicija, koju su prakticirali još i Rimljani. Neke indicije govore da bi bojanje i razmjena jaja mogle biti prisutne i kod prvotnih kršćana. Ono što sigurno znamo je podatak da su pisanice pronalažene uz bok pokojnika već do 2. stoljeća. Pisanice su se šarale za vrijeme Svetog trodnevlja kako bi se mogle nositi na blagoslov. Zadaću bojanja pisanica imale su uglavnom žene koje su svoju vještinu mogle unovčiti ili za jednu pisanicu tražiti dva obična jaja od „manje vještih“ sumještana.

Pisanice su se bojile i ukrašavale na različite načine. Najjednostavnije pisanice bile su one obojene jednom bojom i to uz pomoć prirodnih bojila dobivenih iz različitih biljaka i materijala. Najčešće boje bile su raznoliki tonovi crvene, žute, smeđe i crno-sive. Crvena boja dobivala se uz pomoć biljke broć ili usitnjenog brazilskog drva, a ponegdje i uz pomoć cikle. Žuta boja koja je varirala od tonova svjetlije do crvenkasto smeđe, dobivala se ukuhavanjem jaja s ljuskama luka. Osim luka za žutu boju koriste se i koprive te kora divlje jabuke. Tonovi smeđe boje dobivali su se dugim namakanjem u lukovini i uporabom orahove, jahove ili hrastove kore. Crno-sive nijanse postizale su se umakanjem pisanica u lužini od pepela to jest čađe. Već se krajem 19., a posebice tijekom 20. stoljeća javljaju umjetne boje koje će s vremenom istisnuti gotovo u potpunosti prirodne izvore bojanja pisanica. S umjetnim bojilima u modu su ušle i zagasitije boje – plava, ljubičasta, zelena te crna.

Osim boje važu ulogu kod ukrašavanja pisanica imali su i raznoliki ornamenti, šare, ukrasi, geometrijski i vegetacijski prikazi. Teško je govoriti o određenim tipovima i oblicima ukrasa na pisanicama jer je svaka osoba nastojala ukrasiti svoje pisanice najbolje što je znala i umila. Same tehnike nanošenja ukrasa su podjednako mnogobrojne, ali spomenut ćemo neke od najpoznatijih: ukrašavanje pomoću voska batik-tehnikom, stavljanje pisanica u mravinjak kako bi mravlja kiselina izgrizla boju, svilopis, struganje boje, umakanje pera u prirodnu kiselinu te crtanje po pisanici, ukrašavanje vezanjem tkanine uokolo jajeta, lijepljenje različitih sličica, lijepljenje plastičnih ili drugih aplikacija od vune, perlica, gumbi, šljokica, pritiskanjem raznih uzoraka cvijeća i lišća, bojanje raznim bojicama, flomasterima, temperom… Na području Svetog Ivana Zeline pisanice su se najčešće bojile u jednu boju i to ranije uz pomoć prirodnih bojila, a u kasnijim godinama uz pomoć umjetnih boja. Šare i ukrasi na pisanicama bili su različiti, ali najbrojnije su bile točkice, jelove grančice, razni cvjetići i lišće, raznolike šare, te natpis: Sretan Uskrs !