Naivno slikarstvo, naiva, primitivna umjetnost i drugi sinonimi, nazivi su za specifični umjetnički pravac XX. stoljeća. U pravilu se radi o skupini neškolovanih umjetnika, slikara i kipara koji se od pukog amaterizma razlikuju upravo izrazitom senzibilnošću i poetičnošću unutar svojih radova, prožetih prepoznatljivim i jedinstvenim osobnim stilom svakog od njih.
Pojam naivnog slikarstva danas objedinjuje veliki broj ne samo umjetnika iz različitih socijalnih i kulturnih areala, već i mnoštvo jedinstvenih stilova, poetika i formi koje su ti autori razvijali tijekom svog stvaralaštva. Kada govorimo o naivi u Hrvatskoj tada pod tim pojmom podrazumijevamo stvaralaštvo umjetnika amatera, koji su više ili manje samouki i bez formalnog likovnog ili drugog umjetničkog obrazovanja. Naravno, najvrsniji i najtalentiraniji od njih svoj su amaterizam s vremenom razvili do zadivljujuće razine profesionalizma. Sudbonosni dan za hrvatsku naivu dogodio se 13. rujna 1931. godine kada su dvojica tada anonimnih hlebinskih seljaka, Ivan Generalić i Franjo Mraz izlagali uz bok velikanima akademske umjetnosti na Udruženju umjetnika Zemlja u Umjetničkom paviljonu. Bio je to početak priče koja traje još i danas, kroz već nekoliko generacija naivnih umjetnika u Hrvatskoj.
Naivna umjetnost jedan je od simbola XX. stoljeća, ali ujedno je i dokaz njegove općedruštvene demokratizacije jer pruža priliku svakome da se umjetnički izrazi i formira svoj osebujni i vlastiti stil. Osobitost naivnog slikarstva očituje se u emocionalnosti likovnih prikaza, interpretaciji svakodnevnih životnih situacija bile one tužne ili vesele, stvarne ili imaginarne. Naiva je fenomen obilježen koloritnim prikazima umjetnikovog okruženja i bezgraničnom maštom njegovog uma. Ona je umjetnikova interpretacija zamišljenog i realnog, simbolike i fantastike, u njoj susrećemo podjednako sreću i tugu, život i smrt.
Izbor slika i naivnih umjetnika iz zbirke Krunoslava Potočkog upravo su jasan primjer generacijskog razvoja naivnog slikarstva u Hrvatskoj. Pojedinačno one nam pružaju osoban uvid u umjetnikov svijet i maštu, tehnologije nastanka i tehnike izvedbe. Pružaju nam, također, i pregled u svijet privatnog sabirača, njegove motive, zanimanja i strasti. Kao cjelina, umjetnine nam govore ne samo o društvenoj važnosti i povijesnom značenju naivnog slikarstva, već i o umjetničkom i kulturnom senzibilitetu koji je neprikosnoveno prisutan na prostoru gdje živimo.
